Možda, ipak, ne, jer niste više ista osoba, ni to se ne čini više istom knjigom.
Ali, “Male Žene” (Little Women) Luize Mej Alkot (Louisa May Alcott) kao da ima svoju, posebnu kategoriju, te za svoju 150. godišnjicu poziva na ponovno čitanje!
Pritom, ona dobija novo izdanje, a priča se i o novom filmu. Jer, ova knjiga ima čitave malu armiju obažavateljki koje se okupljaju širom svijeta.
Na jednom takvom okupljanju, u Knokordu, u Masačusetsu, našla se i tridesettvogodišnja recepcionerka Mika Šingai (Mika Shingai), kojoj je majka redovono čitala o “malim ženama” u djetinjstvu. Kako kaže, tada je osjetila čari avanturističkog duha te je poželjela da ne bude previše “girly-girl”.
Takođe, četrdesetčetvorogodišnja profesorica Ketlin Dejvis (Cathlin Davis) je naglasila kako joj je ovo djelo pomoglo da se osjeća manje usamljeno i kao autsajder u djetinjstvu.
Knjiga “Male Žene” je bila instant klasik, te revolucionarana na svoj jedinstven način. Kako ističe, En Bojd Riju (Anne Boyd Rioux), autorka nedavno objavljene knjige ” Meg, Džo, Bet i Ejmi: Priča o Malim Ženama i zašto je još uvijek važna” (“Meg, Jo, Beth and Amy: The Story of Little Women and Why it Still Matters”), to je bila najrealnija knjiga o ženama tada.
“Postoje stvarni ljudi, karakteri sa manama, koji ne mogu da budu primjeri moralnosti, već ljudi sa kojima čitaoci mogu da se poistovjete”, pojašnjava ona.
Četiri pomenute sestre su samo ljudi – nastoje biti dobre, ali zauvijek u nevoljama, zbog svojih neiskorjenjivih mana. Džo i njena usijana glava, Meg sa svojom taštinom, Ejmi sa svojom površnošću, dok Bet “nema” mana, ako zanemarimo patološko samožrtvovanje. Svako od nas može da se poistovjeti i nađe u nekom liku do te mjere da se po njemu i nazove.
“Knjiga ima, tada, jedinstven pogled na to kako bi život izgledao da ga definiše talenat i želja, ne samo brak”, ističe književnica Ana Kvindlen (Anna Quindlen).
Kritičaraka Kamil Palja (Camille Paglia) naglašava da je knjigu u mladosti čitala iznova i iznova, doživljavajući njene likove poput članova porodice, te su joj se neke scene zauvijek urezale u pamćenje. Nije uvijek razumjela odluke sestara, odnosno, poteze koje su povlačile. Ali, kaže da danas shvata autorkin tempo radnje i obrte, kao i smisao za humor.
Ova, 2018. godina baca novo svjetlo na priče o ovim sestrama – pogotovo onu o Džo, koja želi da živi kao muško, jer danas ipak imamo bolje razumijevanje polnog identitta; a samim tim bolje razumijemo njene odluke, posebno onu o stupanju u brak.
Autorka je, pak, ostala čvrstog stava o neulasku u brak – “Radije ću biti stara usjedelica i sama ići kroz život”.
