Nakon završetka školovanja studenti ovog smjera stiču pravo da se zaposle u zvanju tehnologa na farmama, fabrikama stočne hrane, ili stečena znanja primjene u naučnim, stručnim i državnim institucijama.
Nedavno su studenti prvog i drugog ciklusa studija Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Banjaluci posjetili Fabriku za proizvodnju stočne hrane „Farmofit“ iz Gradiške.
Ovo je bio povod da razgovaramo sa Slađanom Preradović, diplomiranim inženjerom poljoprivrede za animalnu proizvodnju, koja je školovanje nastavila na master studijima Poljoprivrednog fakulteta. Ona je za Lolu podijelila iskustva iz ove oblasti, utiske nakon obilaska fabrike, kao i planove u karijeri.
LOLA: Koliko je poziv za koji ste se odlučili, zapravo, blizak ženama i da li ste se ikad susretali sa stereotipima da je to više „muški posao“ ili smo, kao društvo, to prerasli?
PRERADOVIĆ: Poziv za koji sam se odlučila u velikoj mjeri je blizak ženama, mada u današnje vrijeme i dalje vlada mišljenje da je to više ,,muški posao“ i da žena, kao nježniji pol, nije dovoljno sposobna da vodi neki veći i ozbiljniji posao. Na smjeru koji sam završila, veliku većinu činili su muškarci, ali ni to nije bila prepreka da djevojke koje su bile u manjini ne napreduju i da ne ostvare svoje ciljeve. Žena je sposobna da uradi mnogo toga, iako se to na početku možda čini kao nemoguće. Svaki posao za koji se odlučimo, bila to poljoprivreda, ili pak neka druga grana privrede, zahtjeva mnogo učenja, rada i truda kako bi se zacrtani ciljevi ostvarili.
LOLA: Šta je, prema Vašem mišljenju, potrebno kako bi se dodatno podstakao razvoj poljoprivredne i stočne proizvodnje?
PRERADOVIĆ: Da bi se poljoprivreda kod nas razvijala, potrebno je ostvariti bolju komunikaciju između nadležnih institucija i poljoprivrednih proizvođača. Takođe, potrebno je vršiti obuku poljoprivrednih proizvođača sve sa ciljem dobijanja što kvalitetnijih proizvoda. Veoma je važno smanjiti uvoz proizvoda, koje sami možemo da proizvedemo, a s druge strane ojačati prepoznatljivost domaćih brendiranih proizvoda i poboljšati njihov izvoz.
Naravno, država bi trebalo da pruži dodatnu podršku domaćoj proizvodnji, kao i da izvrši ravnomjernu raspodjela novčanih sredstava prema određenim oblastima poljoprivrede.
LOLA: Da li Vam se čini da smo kao pojedinci spremniji dati prednost uvoznim proizvodima, iako su oni sa sirovinama domaćeg porijekla daleko kvalitetniji?
PRERADOVIĆ: Mi smo kao pojedinci spremniji dati prednost uvoznim proizvodima prvenstveno zbog cijene koja je u većini slučajeva niža od cijene domaćih proizvoda. Takođe, neinformisanost o domaćim proizvodima utiče na sklonost ka kupovini uvoznih proizvoda.
LOLA: Nedavno ste boravili u posjeti Fabrici stočne hrane „Farmofit“. Šta Vas je najviše oduševilo prilikom obilaska ovog postrojenja?
PRERADOVIĆ: Prilikom obilaska fabrike imala sam mogućnost da se upoznam sa kompletnim procesom proizvodnje stočne hrane, u jednoj modernoj fabrici stočne hrane; od prijema sirovina pa sve do dobijanja finalnog proizvoda. Najviše me je oduševila dobra organizacija zaposlenih, koji uz svu modernu opremu, prate proces proizvodnje i uopšte ne zaostaju za savremenim fabrikama stočne hrane. Čuli smo i mnogo korisnih i praktičnih savjeta koje ćemo moći da primjenimo u svojoj struci.
LOLA: Smatrate li da su teorijska znanja stečena na fakultetu dovoljna kako bi se studenti uhvatili u koštac sa onim što ih čeka u realnom sektoru?
PRERADOVIĆ: Teorijska znanja stečena na fakultetu nisu dovoljna kako bi se studenti odmah poslije školovanja uhvatili u koštac sa ,,problemima” u oblasti za koju su se specijalizovali. Tokom školovanja potrebno je više praktičnog rada, da bi se studenti u određenoj mjeri upoznali sa proizvodnjom da li na farmi ili u fabrici stočne hrane.
LOLA: Svjedočimo sve većem odlivu školovanog kadra u inostranstvo. Da li je Vaša odluka da ostanete ovdje i nakon školovanja potražite posao u struci?
PRERADOVIĆ: Nakon završetka master studija planiram da ostanem u državi, da na određeni način doprinesem razvoju poljoprivrede, bilo to zaposlenjem u državnom sektoru ili bavljenje privatnim biznisom. Moje mišljenje je da omladina treba još više da se edukuje, da se aktivira i udruži svoje snage jer samo na taj način u ovom okruženju može da se uspije. Neiskorištene potencijale u našoj državi treba oživjeti i pretvoriti u površine koje će dati proizvode neophodne za život ljudi, kako bi se smanjio uvoz istih. Znanjem, radom i trudom sve ono što se čini nemoguće i od čega bi trebalo ,,dići ruke” u startu može da postane moguće.
