Mislite li da je lako biti genijalac? Ako je suditi prema onima koje svakodnevno srećemo, koji pametuju i uče nas svemu i svačemu, onda barem u ovoj zemlji to nije teško.
Sve sami eksperti i stručnjaci…
Ali ne, ovdje ne govorim o njima. Ovdje pišem o pravim genijalcima. Stvarnim. Postoje, ali mi ih ne vidimo. Ne vidimo ih jer su oni takvi po prirodi. Skromni i ni po čemu se ne ističu, guše se tako u našoj jedva prosječnosti. A sve su, samo ne prosječni…
To su talenti od kojih vam zastaje dah i ne možete da vjerujete da su to djela djece iz, na primjer, osnovne škole. Genijalac ove priče je upravo iz Оsnovne škole Branko Ćopić iz Banjaluke. Namjerno spominjem naziv škole jer me oduševila i tema koju je nastavnik likovnog zadao.
Dakle,”Rok grupa u očima Pikasa”!
Bravo za nastavnika!
Matein izbor je “Nirvana”!
I evo ga. Crtež je gotov i ovo nije nacrtao Pablo Pikaso. Ovo je rad učenice devetog razreda, Matee Stević.
I nije to za nju ništa specijalno, ima ona gomilu takvih genijalnih radova. To je ono što sam spomenula na početku. Postanu prosječni.
I već godinama Matea oduševljava svojim radovima. Prepoznali su ovaj talenat u Beogradu gdje je Matea dobila i nagradu.
Stripovi. Stripovi su njena strast. Oduševljeni beogradski umjetnici, oduševljena mnogobrojna publika… Matea srećna!
Vratila se u svoj grad, tamo gdje ništa nema smisla i gdje se ovakvi uspjesi ne priznaju. U Banjaluku. Grad mladih, kako je još zovu… Nemilosrdna je ironija.
U toj Banjaluci nema radionica, nema izložbi nema nagrada, nema ničega jer pravi talenti se ne vide.
Boje se ovi vidljivi ovih nevidljivih. Kultura im je okrenula leđa.
Nastavnici to završe peticom ili nekim školskim panoom.
Tu je kraj.
E, sad, poslije onog „bravo“ za nastavnika, evo i jedan dislajk za nastavnika. Jer, vi biste, nastavniče, trebali da nam pokažete genijalce. Da ih učinite vidljivim.
Jeste li vi, nastavnici, pitali Grad imaju li neku galeriju za naše male genijalce?
Niste!
Znam da je teško. Mali su. Nisu članovi nijedne partije i dugo od njih niko neće imati nikakvu korist. Samo bi, eto, građani mogli dovesti svoju djecu i pokazati im umjetnost.
A kome je do građana…a tek do umjetnosti…
Kome je do građana… A tek do umjetnosti?!
Ovaj tekst je zapravo pokušaj da ove klince izdvojimo iz prosječnosti jer ovom crtežu bi pozavidjeli mnogi umjetnici. Pa zašto je to teško vama, vama koji odlučujete?!
Zašto nemamo izbor talenta godine koji bi bio nagrađen nekom stipendijom, na primjer?
Eh, nema Banjaluka, grad mladih, nema ništa za mlade. Ali ima Beograd. Ima Zagreb, London, Pariz… Ali zašto moramo na kraj svijeta da pokažemo šta umijemo?
I tako će i Matea Stević sutra otići. Studiraće u nekom drugom gradu gdje će dobiti posao i vjerovatno se nikada neće vratiti u svoj grad.
A i zašto bi?
Tekst prenosimo sa bloga Povezivanje.
