Prema svjedočanstvima drevnih istoričara, prvo ručno pisano pismo bila je poslanica perzijske kraljice Atose, 500 godina prije Hrista. Postojanje pisama zabilježeno je u tradiciji antičke Indije i Egipta, a kasnije i u rimskoj, grčkoj i kineskoj kulturi, a taj oblik komunikacije nije se ugasio ni u današnje vrijeme. Neka od prvih pisama stvarana su na metalnim pločicama, olovnim i drvenim pločama obloženim voskom, keramici, životinjskoj koži, a kasnije na papirusu.
U 17. i 18. vijeku razmjena pisama bila je jedan od osnovnih oblika razmjene informacija na daljinu. Do 1840. godine, nakon čega se pojavljuju i prve pošte u svijetu (prvo u Velikoj Britaniji, zatim u SAD), postojali su kuriri koju su u kočijama ili na konjima prenosili pisma od jednog odredišta do drugog. Cijena pisma koju je plaćao primalac zavisila je od broja stranica i pređene razdaljine puta. Kako bi se spriječilo čitanje pisama, ona su bila zapačaćena bijelim voskom sa prstenom ili pomoću ručnog pečata. Kasnijom pojavom poštanskih servisa kultura slanja i primanja pisama predstavlja oblik svakodnevne komunikacije. Ljudi su putem pisama izražavali svoje stavove, mišljenja, kritikovali, stupali u kontakt i komunicirali sa drugima, očekivali povratne informacije i naravno dijelili one najintimnije misli i osjećaje sa najbližima.
Kasnije, sa razvojem tehnologije i pojavom telegrama, slanje pisama postepeno se smanjuje, a u današnje vrijeme kada putem interneta postoje mnogobrojni oblici komunikacije, pisma se gotovo i ne šalju. Međutim, i među onima koji su rođeni nakon vremena kada su se razmjenjivala pisma, postoji neki oblik nostalgije za tim. Stavljanje svojih misli na papir i danas predstavlja „življi“ dokaz nego kada nešto napišemo u elektronskoj formi. Naš rukopis nas predstavlja, unosi dio nas i pored onoga što smo napisali. Čitav taj proces i zamišljanje slanja i primanja pisma, pogledavanje u sandučić, nama pripadnicima generacija koje to nisu živjele čini se dosta romantično. Mada, kada pomislimo na to da odgovor čekamo ne satima, već danima, dobra nam je i ova današnja romantika. Ili i u tome postoji neka ljepota?
Za pjesnika Gorana Tadića današnji vid komunikacije odgovara brzom tempu života koji većina ljudi vodi, a kako za magazin Lola govori, elektronska pisma u odnosu na ona rukom pisana djeluju neuvjerljivo.
„Pisma su kreacija. Sama odluka da se napiše pismo, sadržaj, slanje, prijem… U mladosti sam napisao mnogo pisama. Pravio sam koverte od omota čokolade, stripova, postera iz časopisa. Najčešće nisam lijepio markice. Po propisu, poštar bi morao naplatiti poštarinu primaocu, ali se to, naravno, nikada nije desilo”, priča nam Goran.
Prije nešto više od godinu dana izašla je njegova zbirka pjesama “Kad pročitaš, spali”, sastavljena od 32 pjesme pisane rukom u obliku pisama. Na ovu ideju, prema riječima pjesnika Tadića i Googla niko priije nije došao.
“Često sam na društvenim mrežama nailazio na nostalgično prisjećanje na nekadašnja ‘analogna’ pisma, pa sam odlučio da svojoj čitalačkoj publici priuštim davno zaboravljeni, ili nikad doživljeni osjećaj. Današnji dvadesetogodišnjaci, čak i tridesetogodišnjaci nikada nisu napisali, niti dobili pismo. Ispostavilo se da sam čitaocima pružio ono što su priželjkivali. Njihove reakcije skoro su nestvarne. Prosto im zavidim na osjećaju”, govori nam on.
Za umjetnicu Yiote Demetriou “pisma pokazuju kako se jednostavne imenice i glagoli mogu združiti i izazvati žudnju, tjeskobu, čežnju i želju – neke od najsnažnijih osjećaja koje doživljavamo kao ljudska bića”. Yiote je autorka preformansa “Love letters”, koji obuhvata instalaciju od 200 ljubavnih pisama na različitim jezicima prikupljenih tokom petogodišnje međunarodne turneje.
U “Muzeju prekinutih veza” u Zagrebu tokom prethodne dvije večeri održan je preformans u kojem su posjetioci mogli tokom sat vremena da čitaju o nekim divnim ljubavnim pričama, zanimljivim sudbinama, prijateljstvima, nesretnim ljubavima, pa čak je bilo i oproštajnih pisama. Sva pisamca bila su zakačena na štriku a publika je kružila od jednog do drugog, tražeći ono neko pismo sa kojim će se poistovijetiti. Posebno odabrano pismo posjetitelji su mogli pročitati umjetnici a zatim ga pribosti za njenu haljinu, koja je do kraja večeri bila ispunjena šarolikim rukopisima i ko zna kakvim sve pričama.
Yiote je nasumično skidala određena pisma i čitala ih naglas, a posjetitelje je podsticala da napišu svoja i pridruže ih instalaciji. Neki su samo klimali glavom, ali ipak bilo je i onih “hrabrijih” koji su sjedili i sjedili i vjerovatno imali šta da kažu svome papiru, koji će za nekoliko godina ko zna čijim sve mislima proći.
“Rukopis nas dočekuje i pozdravlja jednako senzualno kao i nježan dodir voljene osobe po licu. Love Letters predstavlja veličanstvene predmete koji se rađaju tijekom veze, ostatke isprepletenih prošlosti, tragove intimnosti koja više ne postoji i sjećanja na očajničke isprike”, govori o performansu Demetriou, koja se bavi živom umjetnošću.
Čini se da je upravo rukopis ono što će pisma činiti uvijek prisnijim oblikom komunikacije od eletronskih poruka, a ako ih ne spalimo prema savjetu pjesnika Tadića, uvijek ćemo imati živi podsjetnik na neki trenutak, emociju, misao.
Ako bi i vas obradovala poruka u sandučetu, zašto ne preduzmete prvi korak? A na takav gest danas, odgovor će morati uslijediti!
