Prije nekih godinu dana, mojoj mami je dijagnostifikovan četvrti stepen raka jajnika i debelog crijeva, te su nastale dodate komplikacije između ova dva tipa bolesti. Doktori su mi objasnili širenje raka kroz njen abdomen kao: “Uzmi, na primjer, vreću namirnica i zamisli da u njoj ima vreća brašna koja je probušena; rak je kao to brašno – sad ga svuda ima.”
Tako da, drugim riječima, mnogo toga se moralo operativno odstraniti, pa i onda je ostalo pomalo tog brašna/raka – svuda. Mamu je čekao naporan put ka ozdravljenju.
Ja sam kćerka jedinica sa četvoro djece i taman sam tada ponovo počela da radim. Tata je morao sam da se brine o mami. Kako su sedmice prolazile, jednog dana sam mu rekla: “Tata moraš reći ljudima. Kaži svojim prijateljima, njenim prijateljima, kaži ljudima iz grada šta se dešava.”
Odlučno je odbio. Insistirao je da mu ništa ne treba i da mama želi da zadrži to sve u privatnosti, dok i sama ne shvati šta se sve izdešavalo i šta će se još izdešavati; bilo je previše varijabli i nisu još bili sigurni šta da kažu i kako.
Taj čovjek je odlazio pustoj i hladnoj kući svako veče s posla, sa sve kupljenom večerom, ako i toliko. Bilo mi je zlo samo od te pomisli. Osjećala sam se bespomoćno, jer sam daleko, i htjela sam jednostavno staviti oglas u njihove lokalne novine:
“Gospođa Šija ima jako težak oblik raka i njenom suprugu bi dobro došao topli obrok i neko da pokosi travu oko kuće.”
Iz poštovanja prema njima nisam to uradila te sam umjesto toga vikla na njega preko telefona: “Pobogu tata! Zar ne voliš lazanje?! Ljudi bi ti ih donijeli. Oni donose lazanje u takvim (ne)prilikama.”
Ne znam šta je to sa lazanjama, ali ako vam se išta desi, ljudi koji vas vole, ljudi kojima ste iole dragi, ljudi koji su dobri – dođu i donesu vam hranu. U jednokratnim posudama, u svojim posudama za spremanje hrane. Ostavljaju kolače na tvom ulazu. Oni dođu. I osjećaj je… dobar. Kao ljubav.
Kada je mama ozdravila i vratila se kući, došla je i hrana. Puno kolača i peciva. Znala sam da hoće. Mali pokloni, mali znaci pažnje ili sasjećanje.
Dobila sam mnogo kolača i lazanja tokom godine. Bilo zbog rođenja djece, maminog ozdravljenja ili mog loma noge.
Jednom, kada sam rodila treće dijete, djevojka koju sam jedva poznvala preko mamine crkvene grupe mi je donijela kompletan obrok sa sve najukusnijom pitom od jabuke koju sam ikada jela i bojankama za djecu. Kasnije je postala moj poslovni partner i jedna od najboljih prijateljica. Druga je poslala ketering kada je čula koliko moj suprug putuje zbog posla, kada su djeca bila još mala.
U tragediji i u nadi, u saosjećanju i rađanju novog života, u radosti i u boli, jedno je sigurno – ugljeni hidrati, proteini i ljubav.
Ponekad lazanje nisu nešto što jedeš. To je ponekad autić za tvoje dijete, rame za plakanje i pomagalo za tvoje slomljeno stopalo. Ponekad su to mjeseci ili godine druženja.
Možda nam niste donijeli lazanje danas, a možda smo i vama zaboravili juče. Sve je to u redu, jer svaka prilika ne podrazumijeva svakog prijatelja i svi mi brinemo jedni za druge na ovaj ili onaj način, kako najbolje znamo.
Ponekad dajemo koliko možemo, ponekad ne možemo pružiti ništa. Mnogo puta želimo nešto da uradimo, ali ipak ne uradimo. Ponekad ne razmijemo kroz šta neko prolazi. Nekad, pak, nešto što se desi bude toliko blisko, blisko domu.
I to je ljepota davanja – nikada ne znate ko će se pojaviti i ko će pomoći. To opstaje i teče i to je ljepota zajednice.
To je sve lazanja.
