„Pusti, vidiš da se napila i završila u žbunju“, uz odmahivanje rukom i odlazak jurećim korakom.
Ne, nije se meni desilo (srećom po moje ljudsko dostojanstvo), ali se desilo nešto starijoj kolegici koja ima poteškoće u kretanju i kretala se u doba vremena koja nazivamo dobrim, po navici i po onom ljudskom da je trava zelenija kod komšije, ili u ovom slučaju, kod prethodnika.
I nekako, gutam knedlu svaki put kad prođem gradskim parkom, skupa sa vizualizacijom te scene.
Postoji taj trenutak, u kojem ne razmišljaš dovoljno brzo i nemaš kad da spriječiš pad, ali refleks radi za tebe, pa se nekako dočekaš i ublažiš posljedice, ako se šta ublažiti da.
Slijedi ga trenutak bola, kad se suočavaš sa neminovnim, pa nekako jedva čekaš da završi.
Potom, trenutak kad moliš Boga da nisi poderala hlače, uzalud u većini slučajeva. I kad se trijezniš, k'o nakon mature, dok krv kreće iz taze otvorenih pora.
No, preživjećeš i hlače, i ranu, i krastu, i mamurluk, i bol i peckanje. Ali, osjećaj stida, samoprekora i sramote, sama, kad ti kažem, pregurati ne možeš.
Kao neko ko ima prilično iskustva sa padovima i ustajanjem, odgovorno tvrdim da je najgore nakon pada pobjeći od okoline. Sakriti joj se, maknuti, rane sama olizati, kad ti treba tren i po da zaborave, da ih izdaju moždane vijuge, da postaneš dovoljno nebitna za svakodnevnu trač partiju.
Jer nismo navikli da sebe u goroj poziciji zamišljamo, bol se ne tiče nas, ali s užitkom ili neskrivenim ravnodušjem mimoilazimo i najkrvavije u svemu tražimo. Nismo navikli da se sagnemo, da ruku pružimo, da sjednemo skupa i smijemo se šeprtljavosti, da flaster u torbi nosimo i da duvamo da hladan dah gasi žarenje rane.
Nismo navikli da zajedno ponesemo onaj momenat kad ustajemo, kad je tijelo teže, ukočeno od straha, kad od sopstvene reakcije u kojoj se treseš, ne vidiš koliko se drugi tresu, oko tebe.
Kad ne vidiš i ne osjetiš koliko možeš da se osloniš na one koji neće proći baš kao da si se napila.
A, molim vas lijepo, šta bi bilo loše u tome da sam se napila? Zašto odmah morate da osuđujete, da spuštate i snishodljivo otpisujete? Kako biste sutra da se isto vama dešava? Vašem djetetu ili sestri? Djevojci ili ženi?
Zašto to nesavršenstvo učenja na greškama, razvijanja opreza kao kod bebe, koja ustaje i nespretno procjenjuje razdaljinu do ivice stola, pa sjedne jer nije bilo dovoljno prostora da se protegne, što prati bolni jauk, mora biti loše i neprihvatljivo?
Zašto ne možemo testirati zajedno svoje zajedništvo, nasmijati se uz pruženu ruku i nastaviti dalje, da poštedimo drugog gutanja srama i mucanje uz pokoju riječ zahvalnosti?
Zašto ne bi bilo lijepo, za promjenu, nekome dan uljepšati dijeljenjem trenutka, iskazivanjem brige i bodrenjem iz prikrajka?
Znam, bilo bi. Zato sljedeći put, na ledu, na stepenicima ili na nepoznatom terenu, budite ta ruka za hvatanje u koštac s problemom.
Razumjećete, nije ovo bilo samo o fizičkom padanju.
