Marija Mićić, članica Kajak kanu kluba „Vrbas-m:tel“, državna je prvakinja u slalomu i sprintu na divljim vodama, a na predstojećem Euro kupu u gradu na Vrbasu će, iako juniorka, snage odmjeriti sa seniorskom kategorijom. U našem razgovoru, otkrila je svoja iskustva i očekivanja.
U Skoplju si bila četvrta na Euro kupu i državna prvakinja si u slalomu i sprintu. Koliko je bilo potrebno odricanja za takve uspjehe, naročito u sportu koji nije najčešći izbor mladih djevojaka zbog brojnih rizika koji ga prate?
Da bih postigla taj uspjeh, osim svakodnevnog treniranja, morala sam da uskladim školske obaveze sa treninzima, ali i da se odreknem većeg dijela slobodnog vremena koje moji vršnjaci uglavnom koriste za šetnje i izlaske. Morala sam da sebi odredim prioritete i da se dobro organizujem kako bih sve stigla.
Tvoje klupske kolege bilježe podjednako zapažene rezultate, a pred vama je i nastup “u domaćim vodama”. Čemu se nadate na predstojećem Evro kupu?
Sljedeća trka, odnosno drugo kolo Euro kupa, je u Banjaluci i tu očekujem dobar rezultat, bar kao onaj što sam ostvarila u Skoplju, jer sam se mnogo pripremala. Svakako, imam tu prednost domaće staze, pa ću se potruditi da to i iskoristim. Ja kao juniorka u veoma teškoj seniorskoj konkurenciji moram da računam na sve adute koji su mi na raspolaganju.
KKK Vrbas-m:tel je obilježio poseban jubilej, 70 godina postojanja. Neki od tvojih kolega su dugogodišnji članovi i istaknuti predstavnici domaće sportske scene. Kako je takav sastav uticao na tebe i šta te najviše motivisalo?
Velika mi je čast biti dio i član Kajak kanu kluba ”Vrbas-m:tel”, koji ove godine obilježava 70 godina postojanja i veoma uspješnog rada. Zahvalna sam što u timu imam sportiste kao što su Darko Savić i Branislav Mitrović, jer trenirati sa najboljima definitivno znači biti u pobjedničkom timu, a to uopšte nije mala stvar.
Kako je izgledao tvoj prvi susret sa veslima i zašto si se odlučila baš za ovaj sport?
Kajak sam počela trenirati sa 11 godina i to je nekako vrijeme kada se djeca traže i kreću na razne sportove, a mene je voda uvijek privlačila. Voda ima neku čar i ljepotu koja me oduvijek privlačila, a kajak kanu na divljim vodama je sport koji spaja sve ono što sam ja tražila, a to je priroda, adrenalin, takmičenje, putovanja. Istovremeno je predstavljao nešto novo što još do tada nisam probala. Tako sam otišla na prvi trening, kojeg se zbog silnog uzbuđenja danas baš i ne sjećam, a poslije toga i na drugi trening… i do danas sam ostala u kajak kanu sportu. Još sam premlada i prerano je da o tome pričam, ali sigurno tvrdim da će ljubav prema rijekama i kajak čamcu trajati mnogo duže od moje takmičarske karijere.
Rijeke su nepredvidljive i svaki ulazak u vodu nosi nove neizvjesnosti. O čemu najčešće razmišljaš tokom “vožnje” ?
Prije svake trke moram da razbistrim misli tj. da se fokusiram na trku. Tokom trke razmišljam o riječnim tokovima i brzacima i gdje je najjača struja, ali sto sam duže u kajaku, počnem to sve da radim nesvjesno, tako da nema mnogo razmišljanja u odnosu na količinu uživanja. Najvažnija stvar je da sam u trku ušla opuštena i bez nervoze.
Da li si uvijek uživala podršku prijatelja, porodice i sredine, uopšteno, kada je u pitanju bavljenje ovim sportom? Primjećuješ li da svojim primjerom utičeš na druge mlade da krenu tvojim koracima?
Kada sam izrazila želju za bavljenjem ovim sportom, moja porodica se u početku plašila jer je to na neki način bilo nepoznato i zato što su djevojčice moje dobi više izražavale želju za odbojkom ili plesom. Ali kako je vrijeme odmicalo, bili su sve više opušteni i sada imam njihovu punu podršku koja mi veoma mnogo znači. Generalno, stariji ljudi imaju neke predrasude po pitanju kajaka i kanua na divljim vodama, ali to uopšte nije opasan sport. Uglavnom, na taj način o kajaku govore ljudi koji ga nisu nikada probali, a možda ni vidjeli. Mi treniramo na sigurnim stazama i uz obaveznu opremu za našu sigurnost. Moji prijatelji me takođe podržavaju, redovno dolaze i prate svako moje takmičenje i imaju razumijevanja što se tiče mojih obaveza. U Kajak kanu klubu ”Vrbas-m:tel” mi nismo samo klupske kolege, već smo svi kao jedna velika porodica. Pomažemo jedni drugima i dajemo savjete, kako o kajak sportu tako i o svim stvarima u životu. Treneri su nam kao roditelji i u takvoj sredini se formiraju pravi ljudi i sportisti, a prije svega pravi prijateli. Česte su situacije kada sam ”bježala” u Klub kako bih se opustila i malo odmorila od obaveza u školi i svakodnevnice.
Da li kajak kao sport zaživio i koliko finansijske podrške dobija od domaćih kompanija i institucija, a koja je neizostavan faktor za napredak, dugoročno gledano?
Kajak kanu na divljim vodama je sport koji je veoma mnogo interesantan, kako za bavljenje tako i za posmatranje, ali nažalost nije mnogo popularan kod eventualnih sponzora jer zbog često nepristupačnih terena na kojima se dešavaju takmičenja, nema toliko mnogo publike kao u nekim “većim” sportovima. Medijska pažnja je i te kako prisutna i sigurno je da nam medijska podrška mnogo doprinosi u pronalaženju finansijske pomoći koja bi morala i sigurno može da bude veća. Sport je skup, oprema za kajak je veoma skupa za kupovinu, čak i kada imate sredstva, jer je najbliži proizvođač tek u Češkoj. Naravno, mi takmičari u Klubu ne brinemo mnogo o tome jer ljudi iz Uprave i Nikola Stanković, naš direktor i najbolji prijatelj, redovno uspijevaju da obnove opremu koja nam je potrebna i obezbjede neophodna finansijska sredstva kako bismo se mi takmičari mogli da baziramo samo na treninge, takmičenja i rezultate. Ono što ne smijem da ne spomenem jeste nesebična podrška kompanije m:tel koja nam je, osim generalnog sponzorstva u Klubu, 2014. godine obnovila komplet opremu koja nam je u majskim poplavama te godine uništena.
