Zašto još uvijek ležiš kraj nje, uči je da spava sama!? Zato što mi baš tu, u tih 5.5 min pred san, ispriča tri stvari lijepe koje su joj se desile.
Zato što se sklupča uz mene, kao kad je imala 4.5 mjeseca, a ne 4.5 godine.
Zato što su to rijetki trenuci kad ne skače, ne visi s lustera, ne pokušava da bude brža od same sebe.
Zato što mi uvijek pred san, bez izuzetka, kaže “majko, volim te”. Zato što još uvijek može da mi zaspi na grudima.
Zato što se nekad uspavljivanje pretvori u zasmijavanje i to je koncentrat sreće na planeti zemlji.
Zato što kad zaspi gledam je kao da je vidim prvi put, kao da je preda mnom neko čudo, neko biće koje ima rješenje za sve loše stvari na svijetu.
Zato što sam već više od 1500 noći najponosnija na biće u koje raste.
Zato što su ti poljupci u njen usnuli obraz, tik ispod oka, moj korjen, moj život.
Zato što kad diše tako pored mene ja znam da sam nešto dobro uradila.
Zato što veći dio svog života neće htjeti da se mazi kao neko mače s majkom.
Zato što je život prebrz, a “Nema sveta ni planete” uspori sve to bar na 10 min.
Zato što nemaš često u životu priliku da gledaš kako spava ljubav.
Neka me.
