Moja se poznanica, zvat ćemo je Lela, udala za „dijamantnu papuču“.Tako ga sprda jedan naš zajednički prijatelj. Čak mu to povremeno i govori. Postoji ta ekipa muškaraca koja sprda svoje frendove kada su pre(dobri) prema svojoj ženi.
Dozvoljeno je biti papučar prema kafani, recimo. Prema terminu za mali nogomet. Prema partiji karata. Prema nogometu. Prema raspravama za šankom. Prema gledanju drugih žena.
Biti vjerna papuča svemu osim svojoj ženi je itekako poželjno i dokaz da nisi papučar. Kamoli dijamantni.
Za prijatelja uvijek spremim isti monolog, osuđujući i sarkastičan. Otprilike ide ovako.
Papučar je na Balkanu svatko koga nije sram kupiti cvijeće.
Papučar je na Balkanu svatko koga nije sram kupiti omekšivač za veš.
Papučar je na Balkanu svatko tko opere suđe.
Papučar je na Balkanu svatko tko ne kaže ženi „oprao sam ti suđe“. Papučar je onaj tko shvaća da je isprljao većinu suđa.
Papučar si na Balkanu ako rođenje djeteta nisi slavio pijan i pocijepan u kafani nego si kupovao onu kremu za bradavice ili nove bočice za bebu.
Papučar si na Balkanu ako ne voliš kafanu.
Papučar si, također, ako čuvaš djecu da bi se žena napila jednom u deset godina za šankom s prijateljicama.
Papučar si, dapače, ako pored sebe trpiš ženu koja zarađuje više.
Papučar si, ne daj bože, ako ti je žena završila fakultet, a ti nisi.
Papučar si, strina i pizda, ako ti je žena, recimo, predsjednica države pa se moraš slikati s prvim damama koje su prave sretnice jer pored sebe nemaju papuču nego predsjednika.
Papučar si ako izdržiš kavu s njezinim prijateljicama koje pričaju o pedeset nijansi pudera.
Papučar si na aerodromu moraš svratiti po puder i posramljen dati ceduljicu na kojoj piše nijansa prodavačici.
Papučar si ako te netko od susjeda vidio da širiš veš na balkonu jer si htio poštedjeti ženu minusa i bure.
Papučar si na Balkanu ako je ona uvijek na prvom mjestu. Centar svijeta.
Moja se poznanica, zvat ćemo je Lela, udala za „dijamantnu papuču“. Lela je jako sretna.
Napatile je teške čizme, pa je „papuča“ odmor. I ja sam sretna jer pored sebe ima čovjeka koji je obožava. Možda malo previše, ali ipak obožava. Puuuuno više nego ovi koji su nosili teške čizme.
Kad sam pitala prijatelja zašto toliko sprda muža naše prijateljice, mrtav hladan mi je rekao da se ja tome najmanje trebam čuditi.
„Maki, i tebi su papučari bili super samo kad su s drugim ženama. Pored sebe ih nikad nisi voljela. Tko, pobogu, može biti lud za papučarom, ako te baš nisu satrali teškim čizmama?“
Je li u pravu? Koliko čizama moramo izdržati da bismo zavoljele i cijenile jednu meku papuču?
