Nemoj na silu…Da pokušavaš da na sebe navučeš haljinu koja ti je manja za broj. Pokidaćeš je.
Nemoj na silu…Da obuvaš cipele koje si prerasla još lani. Nažuljaće te.
Brdo ološa, kockara, nasilnika, kurvi, brdo otkaza, loših poslova i malih primanja, brdo razvoda, brdo prevara, brdo mufte zapošljavanja, brdo poremećaja, bede i čemera učinili su da je deo ljudi pomislio da je smrt srca dobra stvar, i da samo kad ubiješ srce i sve gore pomenuto dobro prolaziš.
Volim svoje prijatelje, suradnike, kolege pred čijim talentom ostajem zapanjena, očeve naše djece, naše ljubavnike, naše partnere, naše muškarce. Ali mislim, čak i znam: vrijeme je da slušate.
Ako kaže da te voli i da zato sve to radi. Jer mu je stalo. Jer te čuva od svih i svega…
Od malena nas se uči nasilnim oblicima ponašanja – roditelji, ljudi i društvo u kojem živimo ne zna (ili ne želi) bolje, negativni oblici interakcije se ne korigiraju, dječake se od malena uči da curičino ‘ne’ ne znači ‘ne’, nego da mora biti samo malo uporniji ako želi da se ona igra s njime.
Svi koji me znaju malo duže znaju da znam reći da ne volim što sam žensko. Ne zbog sebe. Ne zbog toga što mislim da su žene manje vrijedne. Nesposobne ili bespomoćne.
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i može se dati u jednoj reči: ravnoteža. Ravnoteža inteligencije/talenta i veštine komunikacije.
Gdje to uporno griješimo? Jer da, do nas je.
Zovem juče s posla najstariju kćerku i razgovor teče otprilike ovako:
Priča o ljubavi i suosjećanju kroz hranu. Jedna univerzalna života priča, ispričana kroz primjer majke i kćereke Džil Meters (Jill Mathers).
