Volim svoje prijatelje, suradnike, kolege pred čijim talentom ostajem zapanjena, očeve naše djece, naše ljubavnike, naše partnere, naše muškarce. Ali mislim, čak i znam: vrijeme je da slušate.
Ako kaže da te voli i da zato sve to radi. Jer mu je stalo. Jer te čuva od svih i svega…
Od malena nas se uči nasilnim oblicima ponašanja – roditelji, ljudi i društvo u kojem živimo ne zna (ili ne želi) bolje, negativni oblici interakcije se ne korigiraju, dječake se od malena uči da curičino ‘ne’ ne znači ‘ne’, nego da mora biti samo malo uporniji ako želi da se ona igra s njime.
Svi koji me znaju malo duže znaju da znam reći da ne volim što sam žensko. Ne zbog sebe. Ne zbog toga što mislim da su žene manje vrijedne. Nesposobne ili bespomoćne.
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i može se dati u jednoj reči: ravnoteža. Ravnoteža inteligencije/talenta i veštine komunikacije.
Gdje to uporno griješimo? Jer da, do nas je.
Zovem juče s posla najstariju kćerku i razgovor teče otprilike ovako:
Priča o ljubavi i suosjećanju kroz hranu. Jedna univerzalna života priča, ispričana kroz primjer majke i kćereke Džil Meters (Jill Mathers).
Ne ističem sve čime se bavim, a možda najmanje činjenicu da sam skoro deset godina fitness i aerobik instruktorica. Ono što ističem je da je to jedan od najdivnijih poslova koje sam ikad radila. Zašto? Zbog komunikacije i odnosa s…
Moja najveća pobeda, desila se pre nekoliko dana. Naravno, pogađate, pobedila sam svog najvećeg protivnika – sebe. Majka mi je iz čista mira ( a to rade majke) nepravedno uvalila osećaj krivice – „a što ti nećeš da dođeš kod…
