Da te neko stalno uči, bez da se samo sprema za ispite.
Da neko zna da prećuti. Ali i da kaže glasnije kad od sopstvene buke u glavi ništa ne čuješ.
Da ne ide ni ispred ni iza tebe. Već pored. Da nekad glavu na rame možeš da spustiš.
Da se ne morate. Sem ako ste na moru.
Da rastete. Svuda i na sve načine.
Da si zbog nekog nasmijaniji, razumniji, bolji, poletniji.
Da ne kalkulišeš, jer sve okolo ionako dolazi s nekim brojem. Nemoj da brojimo i ono unutra.
Da zbog tebe posluša tu pjesmu, pročita tu knjigu, pogleda taj film da bi te bolje razumio.
Da niko tu nije ničiji, a kamoli svačiji, a da svako zadrži sebe.
Da se ne dijelimo na polovine. Već da budemo cijeline koje se nadogradjuju.
Da je svako osjećanje u redu, jer svi smo mi sva osjećanja ponekad, samo ne možemo svima da ih pokažemo.
Da ne znači ne i ništa drugo.
Da osjećaš ponos što osoba pored tebe diše i postoji.
Da se ne poredimo.
Da sex nije gimnastika ili objektifikacija već praćenje mape tijela, želja, potreba i mogućnosti.
Da smiješ da ne želiš.
Da ne mora niko nikad da bude u pravu.
Da se o greškama razgovara, ne pregovara.
Da je u redu da nestanu leptiri, ali da ostane bar neki žubor, poneki talas ili smješak na rubu usne.
Da se ne obećavamo za zauvijek, ne etiketiramo s najviše na svijetu, da ne živimo jedno za drugo, da ne pokušavamo da se drugima pokažemo kvazi romantičnim citatima ispod fotografija poljubaca.
Baš je jednostavno. Svi žele isto.
Da na svijetu postoji osoba zahvalna za tvoje postojanje.
Baš takvo rovito, šašavo, preglasno, nasmijano, cupkavo, ponekad patetično, s 265 riječi u sekundi i potrebom da osjećanja spusti jagodicama na tvoje obraze.
Nemoj da te, malecka, mijenjaju da bi ti rekli “volim te”.
Ti si već sad takva za sva “volim te” ovog svijeta.
