Davno je poznati Tomas Hobs rekao da je „Čovjek čovjeku vuk“, i nekoliko puta sam svjedočila kako je čopor u stanju da kidiše na pojedinca. Samo zato što je jači. I brojniji.
Sigurno ste bezbroj puta u posljednjih nekoliko mjeseci čuli komentar da nakon korone više ništa neće biti isto. I ja sam siguran da neće. Ali isto tako, svijet neće stati.
Još sam bila prekrivena paperjem, i nije mi baš dopiralo do mozga da većina onih tužnih, prljavih i kompromitujućih tračeva koji stignu čak i do mojih ušiju, nose dosta istine u sebi.
Već odavno joj ne pišem, ne zovem je i ne obraćam joj se. Za mene ona sada ne postoji. Ruši mi koncept, pravi zazubice i zadržava me na mom putu.
Taj završetak, to shvatanje sopstvene vrijednosti i značaja, je već tu, u vama.
Nesumnjivo je da pozitivnost može zaista biti moćna. Znam kad se ja borim sa anksioznošću i negativnim mislima da ako mogu zadržati samo trunku nade da ću uspjeti, da moje misli ne određuju mene, da nisam toliko loš koliko me moj mozak predstavlja – mogu da se nosim sa svim tim bar malo bolje. Pozitivnost koju nosimo u sebi, kad to uspijemo, nam pomaže da preživimo.
Ako ste se bezobrazno drznuli da budete srećni i zadovoljni svojim životom…lako se može desiti da naletite na izvesne probleme i neprijatnosti…u susretu sa gore pomenutim…
Otkad mogu da poimam svijet oko sebe, voljela sam ljude. I voljela sam da budem voljena. Prihvaćena.
Da budem okružena gomilom.
Da li ste ikada zaželjeli da je neki film potpuno drugačije završio?
Nema to mnogo veze s onim u gaćama.
Malo da te neko stvarno čuje. I ponekad pomalo o tome razmisli.
