Dan invalidskih kolica, 1.3. – obilježavanje svih ovih nekih dana ovoga ili onoga mi je totalna glupost, jer eto kao tada vas vidimo i čujemo a ostale dane puj pike ne važi se.
Urezao mi se ovaj novinski članak…
I jako me je oplemenio…
-„Izvinite, da li je ovo stvarno toalet?“, pitam, pridržavajući teška vrata na kojima piše: Toalet Ž.“
-”Jeste, stvarno”, odgovara promukao ženski glas, naglašavajući riječ „stvarno.“
-„Pa nije kuhinja, vidiš li šta piše?“, dobacuje neko treći i odmahuje glavom.
Istina je da su obje riječi pridjevi, ali značenje im se u potpunosti razlikuje. Biti sam je ponekad izbor. Međutim, osjećanje usamljenosti potiče od osjećaja napuštenosti. Zvuči previše ekstremno, hajde da ovo istražimo kroz primjer ili dva.
Nedavno sam, ubijajući dosadu na internetu, naletela na video isečak iz popularne domaće tok šou emisije.
Nikada ne pitam ljude da li idu na more ili zimovanje, zašto ne smršaju ili se malo ne ugoje, kolika im je plata, jesu li prijavljeni, zašto malo ne treniraju, zašto se ne viđaju više sa ljudima, zbog čega se još nisu oženili ili udali i kada će…
Na sjedištima tijela, nose umorna, zabrinuta, odsutna, lica.
Tek poneko vedro, sa polusmiješkom.
Ako negde vidim oličenje ljudske patologije vidim je u lovu.
Kada sakriven u nekom grmu sa snajperskom puškom dođeš u dom životinja i loviš ih.
Više od 200 ljudi umrlo je od gladi ovog mjeseca na sjeveroistoku Ugande, rekli su lokalni zvaničnici.
Što kucaš tu na prozoru? Zar ne znaš da je već noć?
Zato što mislim da ću ovde moći da se šćućurim.
