Postoji taj trenutak u životima svih nas kada čovjek spozna koliko je vrijeme zapravo dragocjeno i koliko ga ne vrijedi traćiti na nezanimljive i loše ljude. Krug ljudi s kojima provodite slobodne trenutke se tada neminovno počinje smanjivati, ali zato preostale veze postanu čvršće i ljepše.
Čovjek tada prirodno osjeti potrebu da se drži samo onoga što mu je znano i drago što je razumljivo, ali nažalost ujedno i tužno, jer dolazi po cijenu upoznavanja i otkrivanja nečega novog. Na kraju krajeva, sve ljude koje danas volimo smo u jednom trenutku morali upoznati prvi put.
Bilo kako bilo, svaka nova interakcija donosi rizik od razočarenja i izgubljenog vremena, ali bez tog rizika sebi uskraćujemo mogućnost da osjetimo nešto lijepo, čujemo nešto novo i nešto što bi nas potencijalno obogatilo.
Kako donosimo odluku o tome kome da damo šansu, a koga da zaobiđemo u širokom luku? Naravno, ne postoji zadovoljavajući i konačni odgovor na ovo pitanje, ali sam posljednjih godina počeo da prepoznajem određene znakove koji su zloslutni i koji su dobar putokaz od koga treba kilometrima bježati u životu.
Kao i sve mape ovog svijeta, ova dakako nije savršena, ali držim da je dovoljno dobra, a to je nekada i više nego dovoljno dobro.
Kada kod ljudi vidim bilo koji od sljedećih znakova, mentalno ih momentalno prekrižim i interakciju svedem na sam minimum učtivosti:
Ljudi koji pozivaju lift tako što pritisnu oba dugmeta: Ako za sve ove godine života nisi naučio kako da pozoveš lift, o čemu onda ti i ja imamo da razgovaramo?
Dodatni anticivilizacijski čin su ljudi koji uđu u lift i onda se glasno čude što on zapravo ide dole, a ne gore. Kralju, pritisnuo si oba dugmeta, što znači da imaš 50 posto šansi da odeš u pogrešnom smjeru.* Nemoj mi reći da to do sada nisi skontao. Također sam blizu da prekrižim i ljude koji se na pokretnim stepenicama ukopaju tako da ni mrav ne može proći pored njih.
Ljudi koji umjesto vezanja pojasa u autu stavljaju onu varalicu: Kada kod ljudi vidim da umjesto sigurnosnog pojasa u utikaču drže onu blokadu/varalicu, ja momentalno zanijemim i jedva uspijem i “dobar dan” da izgovorim.
Nervira te pištanje automobila, jer nisi zavezan, ali te ne brine to što bi tako mogao da izgubiš život? Ako ne cijeniš samog sebe, kako onda možeš cijeniti ikoga drugog? Neka ti je sretan put, prijatelju.
Ljudi koji ustaju sa svog sjedišta čim avion stane: Osim ako ne letiš prvi put u životu, za ovakve ljude dragi bog još uvijek smišlja prikladnu kaznu.
Ko god je ikada letio zna da mala vječnost dijeli čovjeka od trenutka kada avion stane do trenutka kada zapravo uspije da izađe iz njega. Morala bi postojati neka kazna za ljude koji svojim ustajanjem i cupkanjem stvaraju srklet i nervozu kod ostalih.
Ljudi koji koriste sliku ledenog brijega u prezentaciji: U redu, priznajem, ovo je bila pametna metafora prvi put kada smo je vidjeli, ali legendo moja, od tada su prošle barem dvije decenije.
Ako ovu sliku budeš koristio i u 2024. godini, onda imaš manjak mašte, samosvijesti i iskreno socijalne inteligencije. Znači, poenta slike je da izazove neki “aha efekat”. Je l’ fakat misliš da postoji iko u tvojoj publici ko sliku nije vidio već milion puta? Šta tačno želiš da postigneš s njom, dosado božja?
Ljudi koji ne znaju šta će/ginu od posla: Ljudi koji sav svoj identitet i smisao crpe iz posla i koji vjeruju da su utoliko vrjedniji ukoliko rade više, su neki od najdosadnijih ljudi sa kojima se možete naći u prostoriji.
Pored toga — i nakon 10 godina radnog iskustva — tvrdim da se radi o najvećim ljenčugama u univerzumu radno-pravnih odnosa. Ako do sada nisi skontao da je smisao posla da ti omogući da što više i duže uživaš u životu, o čemu onda ti i ja imamo da pričamo?
Ljudi koji se svaki ponedjeljak žale na ponedjeljak: Očekivani životni vijek osobe koja se danas rodi u Bosni i Hercegovini je 76 godina, što znači da ćeš do kraja svog života u prosjeku doživjeti 3.952 ponedjeljaka.
Je l’ fakat želiš život da provedeš tako što ćeš svaki od njih proglasiti danom žalosti? Ako nisi pronašao nešto zbog čega i ponedjeljkom želiš ustati iz kreveta, onda taško da ćemo naći o čemu da razgovaramo i preostale dane u sedmici.
Ljudi koji citiraju sami sebe: Ako ovo nikada niste vidjeti, sve su prilike da mi nećete vjerovati, ali postoje ljudi na LinkedIn-u koji neku svoju misao stave pod znake navoda i ispod napišu svoje ime i prezime, nekada u vidu njihovog vlastoručnog potpisa.
Ne vjerujem da samo govorimo o prenapuhanom egu i megalomaniji. Ta dijagnoza mora da je puno dublja i teža. Šta god ona bila, block, unfollow, unfriend, sve.
Ljudi koji imaju zajednički profil: Ljudi koji su čitav svoj život čekali da se utope u jedno (misleći da je to prava ljubav) i koji su svoju individualnost odbacili kao najgore breme, su ljudi kojima nema pomoći i sa kojima jednostavno nema razgovora.
Ljudi kojima je jedina referenca da su rođene Sarajlije: Legendo, ti si birao u kojem ćeš se gradu roditi isto kao što sam i ja birao boju svojih očiju.
Ako za svog života nisi našao ništa drugo čime bi se iskazao, osim činjenice da si rođen u Sarajevu, ja ti skidam kapu. Da si se trudio da manje od života napraviš, ne bi uspio. Budi mi pozdravljen.
Ljudi koji na žutom već počinju da sviraju/blicaju: Ljudi koji na semaforu počinju da sviraju/blicaju čim se upali žuto svjetlo spadaju među najveće debile koji su ikada kročili na ovaj svijet i čine me tužnim kao rijetko ko.
Žuriš da što prije stigneš na iduće crveno, je li to?
Ljudi koji kod rampe izađu iz auta da plate parking: Naučnici koji se bave psihologijom ni za hiljadu godina neće naći bolju mjeru egoizma, javašluka i idiotizma od ovoga. Ne postoji kraći i bolji test od ovoga. Čim se digne ona rampa, nadam se da se nikada više nećemo sresti.
Ljudi koji se jave da postave nepostojeće pitanje: Ako se na konferenciji neko javi u dijelu koji je posvećen pitanjima i odgovorima i potom kaže sljedeće: „Ja nemam baš neko pitanje, više imam komentar“, e od tih ljudi bježite na pauzi.
Takvi vole zvuk svog glasa više nego bilo šta drugo na svijetu, džaba im kvarite melodiju, a oni vama živce.
