Ova harizma u “Kralju Richardu” je nešto suptilnija, ali jednako snažna.
“Ne bih mogao glumiti Richarda Williamsa na ovaj način”, kaže Smith, “da nisam preispitao svoj život i dotakao se mnogih aspekata svog djetinjstva i kako je ono uticalo na odluke koje sam donosio kao roditelj” , rekao je Will Smith za The New York Times.
Postoji ključna scena u “Kralju Richardu” u kojoj Richard Williams govori o vremenu kada ga je kao dijete pretukla grupa bijelaca i kada je gledao kako otac bježi umjesto da mu pomogne.
Neželeći ponoviti taj čin kukavičluka je navodno ono što je potaknulo njegovo ponašanje prema kćerkama. U svojoj knjizi pišete o tome kako ste bili svjedok kada je vaš otac udario vašu majku i kako je kukavičluk koji ste osjećali jer niste intervenisali potaknuo vaše kasnije ponašanje.
Kada ste glumili Richarda Williamsa, jeste li uvidjeli sličnost između situacija?
Apsolutno. Kao glumac, pokušavate pronaći aspekte lika koje prirodno razumijete. Tako da sam mogao razumijeti Richarda Williamsa kao što sam imao razumijevanja za svog oca. Mogao sam razumijeti njihovo osjećanje nepoštovanja. Osjećali su se usamljeno i poniženo. Počeo sam pronalaziti sve te paralele, a dogodilo se da sam za to vrijeme postao bolji glumac.
Radio sam na svojim memoarima dok sam glumio u “Kralju Richardu”. Ove dvije stvari su išle zajedno. Moje glumačke sposobnosti su se proširile u posljednjih 18 mjeseci. To je jedan od ključnih napredaka koje sam imao u emocionalnom razumijevanju.
Glumiti dobro je veoma neopipljiva vještina. Šta uzimate kao dokaz poboljšanja?
U suštini, gluma je samo ono što možete emocionalno shvatiti. A kada nešto emocionalno shvatite, razumijete li to dovoljno da osjetite i stvorite zanimljivo ponašanje oko toga? Dakle, potpuno je druga stvar kada znate zašto se osoba pogrbila u odnosu na verziju stand-up komičara koji to samo oponaša.
Šta vaš hod govori o vama?
Pretpostavljam ako biste psihoanalizirali moj hod od prije osam godina, dvije biste stvari primjetili: moj hod je brz i visok.
Pokušavam od sebe stvoriti radosnu osobu, zato što sam davno shvatio kako će način na koji uđeš u prostoriju odrediti kako će prostorija reagovati na tebe. Dakle, moj hod je radostan, ali je donekle performativan i predodređen. To je kao, ne želim da se neko osjeća kao da me mora udariti u facu.
Želim ući u prostoriju i osvojiti što više prijatelja što je prije moguće.
Rekli ste “prije osam godina”. Govori li vaš hod sada nešto drugačije? U ovom trenutku života se osjećam ugodno u svom tijelu. U redu sam što stvari nisu savršene. Ne moram da izgledam kako treba. Moj um više ne razmišlja o tome šta ljudi misle kada uđem. Mnogo je manje glume i više je spontanosti.
Koja je za vas bila važna ideja koju je zastupao Richard Williams? Rekao bih da su Richard i njegova žena bili partneri jednog ludog sna. Meni se čini kao da svako želi da ima ludi san. Morate se pozabaviti sa onim potpunim ludilom koje želite stvoriti u svom životu, ujediniti svoju porodicu oko toga i zaroniti. To je životna zabava.
Ne možemo svi očekivati rezultate porodice Williams, ali ja volim misliti da svaka porodica radi na tome.
Zvučite veoma kontrolisani u svemu. Radite li ikad nešto samo iz zabave? Skoro nikad. To je možda nešto na šta se moram navići. Uvijek sam bio na cilj orjentisan i moja volja je bila čvrsta. Moj život je poprilično strukturisan. Uvijek sam budan između 4 i 6 ujutru, čitajući i razmišljajući o raznim snovima i idejama koje želim donijeti u svijet.
Veoma sam organizovan u tom smislu. Valjda mi iluzija kontrole umiruje um. Nadam se.