Leon Lucev: Šta je meni Jugoslavija?
Dugo se mučim temom identiteta. Odrastanje u Jugoslaviji, bazična obitelj, rat, akademija, brak, razvod, djeca.
Ostavljaju tragove u čovjeku. Psihi.
Identitet mi je tema rada. Tko smo mi iza naših identiteta? To mi je pitanje. Tko je naš glumac, čovjek koji hendla, obrađuje, korigira naša iskustva dok smo mi u nepoznatom sebi. U zaboravu.
Moj zaborav traži svoj prvi identitet. I najbliži. Jugosloven.
Zašto? Kao takav sam rođen, odgojen, formiran. I deformiran.
I to živim sve ove godine. Nesvjesno. I sve više svjesno.
Radim u svim republikama. Nagradjen u svima, osim Makedonije.
Ali tog teritorija više nema. Ne postoji. Dakle moj identitet nije teritorijalan.
Sjećanja postoje na tu zemlju, na iskustva, na odnose, ali nije ni identitet prošlosti. On ima s prošlošću veze. Ali mimo nje – prošlosti, rata, raspada te države – tu je.
Živim ga sada.
I zanimljivo da ovo pišem iz Beograda. Grada koji mi trenutno odgovara. Dovoljni je velik za skrivanja, dovoljno topao za druženje, dovoljno mali za nježnost i dovoljno veliki da mi ide na kurac.
Ali što je meni taj identitet?
Što ga čini?
Bio sam sa Mikijem prije nekoliko večeri u Ljubljani, i sa Jozkom i Mihom.
U Zagrebu sa svojom djecom, Majom, čuo se s Smiljanom.
U Budimpešti sa studentima.
U Novom Sadu sa studentima.
Pripremam radionice u Beogradu i Zagrebu.
Trebao bi u martu raditi sa Tinom u Bosni. Pa u maju sa Alexom u Makedoniji.
Sa Ognjenom sinoćna Kanarevom brdu pričamo. Olja se javlja iz Beča. Puna je ko šipak. Svega. Trebamo se vidjeti u Beogradu u maju. Bruno je kao šipak u Rijeci. Eksplodirat će od svega. Dražen na relaciji Beograd – Zagreb. Lucija u Zagrebu. Jelena, Neo i ja trenutno u Beogradu. Postavljamo neke naše temelje za dalje. Iz ljubavi. Ela, Ivan i Zoe u Zagrebu. Vidim ih u letu, a potrebe su puno veće. Mama i sestra su u Americi. Zoran i Vjeko na Hvaru. Georg u Berlinu i Portugalu. Ivana sa stomakom u Zagrebu. Ivan nešto kuha u Crnoj Gori.
Meni je to Jugoslavija. Moja. Ljudi. Koji zajedno žive i stvaraju. Vole se. Rastu zajedno.
I gube se, nalaze, pitaju, lome, skakuću od srece, mjenjaju.
Slučajni susreti sa Živkicom i Nastjom. Damir i Kate.
Sve je to moja Jugoslavija.
I na nju imam pravo. Jer je naša.
Nema pravila. Nema razlika. Nema sranja.
I puno sam ih zaboravio sada, ali znaju da su tu. U srcu.
Tekst prenosimo uz dozvolu autora.
