Što smo stariji pokušavamo izbjeći nepotrebne sukobe i ljude koji bi se, i dalje onako djetinje, natjecali i dokazivali. Natjecanja, pa i ona sportska, umaraju i crpe energiju. Čemu to onda? Ne znam, ali sam svjedok, u ovom vremenu u kojem živimo, da su natjecanja dio svačije svakodnevice čak i u odrasloj i zreloj dobi. I u redu, prihvaćam natjecanje zbog eventualnog napretka u nekoj firmi ili kao nadmetanje za neku stipendiju ili posao i to je pozitivno, ali jeste li primijetili natjecanja u negativnom smislu?
Jeste li danas vidjeli ili čuli makar samo jedan komentar na neku ružnu vijest, nečiju tragediju ili tužnu priču u kojem se ista pokušava demantirati i degradirati jer je autoru komentara bilo ili jest gore? Sigurna sam da jeste.
Tužna priča u novinama, dečko pretukao curu, i BAM! Njih tri se javi kako ih i dalje tuku, kako to nije ništa, kako ovo, kako ono… Neka djevojka napiše kako joj je teško i da pati od depresije, a njih desetak samoprozvanih psihijatara i stručnjaka je popljuju da je njima teže nego njoj pa ne kukaju… Četveročlana obitelj moli za pomoć jer su nezaposleni i ni pet ni šest javi se skupina lijenih dokoličara kako su i oni nezaposleni ali ne traže pomoć putem medija (nego ne rade ništa da bi pronašli posao), ali ajmo blatit’ ove druge.
Opet natjecanje, ovaj puta krajnje besmisleno – KOME JE TEŽE, KOME JE GORE, KOME JE RUŽNIJE… Zanima me kako se to mjeri? Postoji li neki odbor i pravila kao u šahu ili košarci? Ako si najgore što se može biti dobiješ li neku medalju ili nagradu?
Koliko god pokušavala shvatiti i dalje ne razumijem što netko može imati od pljuvanja nečijeg lošeg materijalnog, zdravstvenog ili psihičkog stanja? Kako je netko pobjednik nad nečijom osobnom tragedijom? Osjećaju li takvi neku osobnu satisfakciju, jer ako je cilj samo i isključivo užitak i rast ega onda se radi o problemima koji imaju milijun drugih rješenja samo ne napadom na nekoga i njegove osjećaje.
Zašto uporno zaboravljamo na onu “Svakome su njegovi problemi najveći”? Taman i da nisu i da je netko prenapuhao neki problem vjerujem da je bolje šutjeti i ne komentirati nego željeti ispasti veća žrtva radi nekog samoostvarenja. Komentiranjem kako je nama gore nismo riješili problem osobe kojoj je teško, a drugi problem, koji se krije u komentatorima, potisnut je dublje i još će se teže riješiti. Umjesto da se na, u startu loše i ružne priče, veže još negativnosti izigravanjem veće žrtve humanije bi bilo pomoći nekome. Može i sebi jer tako je barem jedna osoba “popravljena” i sposobna popraviti neku drugu.
One tri koje i dalje tuku, ali su “pobijedile” curu iz novina i ispale VEĆE ŽRTVE, trebale bi poraditi na tome da ih se ne tuče, prijaviti nasilnike i ne napadati nepoznate žene zbog nečega što i same trpe ali ne poduzimaju ništa. Oni samoprozvani psihijatri neka zaista odu na psihoterapiju i pronađu put do rješenja svojih problema umjesto da se nadmeću čiji stupanj depresije je teži. A nezaposlene lijenčine neka vrijeme za komentiranje nečije životne situacije utroše na traženje posla. I život malo pomalo poprima smisao i svoj normalan tijek.
Natjecanje sa samim sobom je poželjno jer nas oblikuje, gura dalje i razvija dok nas besmislena natjecanja s drugima razaraju. Kad ćemo i hoćemo li ikad shvatiti da natjecanje s drugima nije smisao života?
Ajmo prvo pomesti ispred svojih vrata pa onda ispred tuđih.
Budite dobri prema sebi i drugima,
Ana
