Svaki nastavnik vrlo dobro zna kolika odgovornost leži na njemu kada ujutro uđe u učionicu prepunu dječice. Te male, znatiželjne glavice upijaju svaku riječ poput spužvica i u svojim životima će često raditi stvari koje su naučili u školi. Osnovna škola je mjesto u kojem mali ljudi počinju da uče kako da postanu veliki i odgovorni. Zbog svega toga, nastavnici i te kako sudjeluju u odrastanju dječice širom svijeta, ali rijetko kad se razgovara o problemima koji muče sve mališane.
Upravo to je na umu imala Kajl Švarc, nastavnica trećeg razreda osnovne škole kada je jednog dana na tabli napisala rečenicu “I wish my teacher knew (Volio bih da moja nastavnica zna) ___________________” i zamolila svoje učenike da ispune praznu liniju.
Rezultati su je šokirali.
Mnogi mališani su pisali šaljivo, ali je među predanim ceduljicama bilo i uvida u najskrivenije i najtužnije emocije malih đaka trećeg razreda osnovne škole.
„Volio bih da moja nastavnica zna da moje domaće zadaće niko ne potpisuje zato što je moja mama rijetko kod kuće“.
„Volio bih da moja nastavnica zna koliko mi nedostaje moj tata kojeg su deportovali u Meksiko kada sam imao samo tri godine i nisam ga vidio šest godina“.
Mnogi mališani su pisali šaljivo, ali je među predanim ceduljicama bilo i uvida u najskrivenije i najtužnije emocije malih đaka trećeg razreda osnovne škole.
„Volio bih da moja nastavnica zna da se moji roditelji razvode i da je razlog tome što ponekad ne dođem u školu taj što se ne mogu natjerati da ujutro ustanem iz kreveta“.
Kajl je ostala bez teksta. Kada je pisala tu rečenicu na tabli nije ni slutila koliko će joj ona pomoći u tome da se poveže sa svojim učenicima. Njihove poruke na listićima papira su je podsjećale na to da pažljivo sluša svako dijete u svom razredu. Ideja je bila isuviše dobra da bi ostala samo u četiri zida Kajline učionice, ali ona je isprva nije dijelila sa svojim kolegama jer je mislila da im to nije dovoljno važno.
“Jedne večeri je moja mačka prevrnula kantu za smeće i iz nje je ispao zgužvani narandžasti papirić koji sam dotad čuvala. Na njemu je drhtavim rukopisom pisalo: ‘Voljela bih da moja nastavnica zna da kod kuće nemam olovaka za pisanje domaće zadaće’. Kada sam opet pročitala te riječi osjetila sam istu bol kao i prvi put kada sam ih vidjela. Pomislila sam na svoju bivšu učenicu i na to kako je ona svaki dan dolazila u školu prepuna volje da pokuša i da se bori da uči iako veoma često nije imala pristup osnovnim sredstvima. Nakon mnogo godina predavanja u školi shvatila sam da njena tužna sudbina nije samo njena, već da je dijele i mnogi drugi đaci. Zapitala sam se šta bi milioni djece u našim učionicama reklo svojim nastavnicima kada bi im se za to pružila prilika. Odlučila sam da to što radim podijelim sa drugim nastavnicima. Telefonom sam uslikala ceduljicu, otkucala napisane riječi stavila haštah #IWishMyTeacherKnew i postavila je na svoj novi nalog na Twitteru”, priča Kajl.
Kajl je ostala bez teksta. Kada je pisala tu rečenicu na tabli nije ni slutila koliko će joj ona pomoći u tome da se poveže sa svojim učenicima.
Željela je da drugim nastavnicima pokaže da će njihovi učenici s njima podijeliti stvari iz svog života samo ako se to od njih bude tražilo. Odjek je bio nevjerovatan. Javljali su joj se nastavnici iz zemalja cijelog svijeta sa odgovorima njihovih đaka na rečenicu “Volio bih da moj nastavnik zna___________”. Priča se uskoro munjevitom brzinom proširila društvenim mrežama, pa je haštag #IwishMyTeacherKnew dobio i rođake po imenima #IwishMyFriendsKnew (#VolioBihDaMojiPrijateljiZnaju), #IwishMyBossKnew (#VolioBihDaMojŠefZna) i mnoge druge.
Komunikacija se proširila u svim slojevima društva i uskoro su mediji počeli dolaziti u Kajlinu školu da od nje uzmu izjavu. Bila je prijatno iznenađena time što su se ljudi počeli interesovati za poruke pisane dječijim ručicama , ali joj je istovremeno bilo i neopisivo drago zato što je smatrala da svakodnevni izazovi s kojim se učenici susreću i njihov nevjerovatan i predan rad zaslužuju pažnju javnosti.
“Zapitala sam se šta bi milioni djece u našim učionicama reklo svojim nastavnicima kada bi im se za to pružila prilika. Odlučila sam da to što radim podijelim sa drugim nastavnicima. Telefonom sam uslikala ceduljicu, otkucala napisane riječi stavila haštah #IWishMyTeacherKnew i postavila je na svoj novi nalog na Twitteru”, priča Kajl.
“Udarne vijesti u dnevnicima bi trebale biti da mnogo djece kod kuće nema olovaka za pisanje domaćih zadaća, ali nisu. Trebalo bi da bude sramota svih nas to što veliki broj djece u Americi pohađa škole u kojima nedostaje potrebnih sredstava za učenje. Mi smo ti koji trebamo tražiti da se stvari promijene. Moramo nešto učiniti, i u učionici i izvan nje, kako bi američki obrazovni sistem bio vrijedan sve briljantne djece kojima služi. Ako nastavnici, učenici i njihove porodice udruže snage to će biti najbolji način da kreiramo pošten sistem koji našoj zemlji treba”, ozbiljno poručuje Kajl.
I to, sigurno ćete se saglasiti, ne treba da bude slučaj samo u Americi već u cijelom svijetu. Neka ova poruka mlade nastavnice Kajl Švarc bude inspiracija za sve nas. Neka čitanje njene knjige “I Wish My Teacher Knew” bude vodič za razumijevanje drugih ljudi i razvijanje saosjećajnosti. Recite danas ono što želite nekome ko ne zna šta se s vama dešava. Napišite poruke svojim šefovima, roditeljima, supružnicima, djeci, prijateljima, bilo kome. Neka se vaš glas čuje. I potrudite se da i vi saslušate druge ljude – i male i velike. Dovoljno je samo malo da čujemo jedni druge. I da budemo tu jedni za druge.
