Alarm me budi prije nego što sunce uopšte izađe.
Uzimam telefon i otvaram 57 mejlova za dobro jutro.
Mrzim ponedeljak.
Neki ljudi kažu da učitelji i neki drugi ljudi mogu da mijenjaju svijet, stvaraju nove ljude i bolje vrijednosti, ali ne i oni.
Dok je većina roditelja uglavnom nervozna što su škole širom sveta zatvorene i nemaju više slobodnih par sati za sebe, mnogi su zaboravili na prosvetne radnike koji su se takođe našli u neprijatnom položaju jer ne rade i imaju svoje razloge da budu uznemireni.
U svakom radu prvačića toliko je ljepote i odgovornosti da nemam riječi kojima bih mogla iskazati emocije koje me preplave dok pregledam njihove domaće zadatke koji redovno stižu na moju i-mejl adresu, a fotografije njihovih osmijeha dok ispred malih ekrana prate nastavu potvrda su da smo na dobrom putu.
Danas sam otišla po ćerku u školu.
Dok sam je čekala, nehotice sam čula razgovor majke jedne devojčice sa učiteljicom.
Kada želi da sazna nešto o detetu, prosvetni radnik i psiholog mu da papir i olovku da nešto samo nacrta. Po crtežu, vidimo stanje u detetovoj glavi.
Šta vaša djeca žele da budu kad porastu? Da li im kažete da je sramota biti zidar, stolar, obućar….?
Rađamo li samo doktore nauka, profesore, ministre…..?
Maida Salkić je učiteljica u Osnovnoj školi “Cazin II” u Cazinu, a njeno odjeljenje (četvrti razred) nam je svima održalo lekciju iz ljudskosti.
Prekrasno pismo koje je objavila jedna učiteljica podsjetiće svakog roditelja zbog čega je zapravo važno ovo praznično vrijeme.
Kaže se da majku i oca ne možeš da biraš i da su to najvažnije figure u životu svakog čoveka. Malo je tako snažnih uzora kao što su roditelji. Učiteljica je jedna od njih.
