Bile smo izbjeglice. Bile smo same. Mama, baka i ja. Bile smo i ostale same, uz pomoć nje koja je savila leđa prvi put kada se mama naslonila na nju da lakše hoda od porođajne sale do vecea, a nakon toga se više nikad nije uspravila. Nastavila se saginjati njoj, meni, bratu i svemu ono što joj je život stavio na nejaka pleća. Moja baka, Slavica. Moja Mikica. Zvala sam je tako, jer smo se već davno dogovorile da će biti baka tek onda kada nađe dedu, a pošto ga nikad nije našla, ostala je tako Mikica.
To vam je naša riječ za sve ono što bude jedna žena, kada zanemari potrebu da nađe dedu, kako bi bila superbaka, supermama i superžena. Bila je i ostala. Ne bih da koristim perfekt, jer živa je i danas. A u mojoj maloj nezreloj glavi, biće vijeke vijekova. Neće ona umrijeti, jer takve bake ne umiru. Slavi rođendan, a znam da ih treba dočekati još barem duplo. To je zaslužila. Ali to ja kažem sebično, jer bih da je imam uz sebe, sve dok ne uspijem sama. A znam da neću.
Bile smo izbjeglice u posuđenoj vikendici na Orlovačkom putu, na periferiji Banjaluke. Mama je radila, a ona je dala otkaz kako bi mene čuvala. Znam da je to bila teška odluka, jer ona je učiteljica po zvanju, ali još veća po pozivu. Onom unutrašnjem koji je sve vještine svijeta o odgoju jednog djeteta stavio u nju. Ostala je mene da čuva u nemaštini i samoći. A meni je trebalo sve i svašta, a imalo se jedno veliko ništa. Ali ona je uvijek činila i to ništa šarenim i zabavnim, jer kao djevojčica sa žigicama i ja sam palila svijeću da vidim sve ono što se servira, a ne postoji. Sjećam se da je stavljala mrvice hljeba na tacnu i govorila: “Ovo su slane, a ovo slatke”. To je bio obrok, a nakon toga je uslijedilo domaće mlijeko, koje je bilo izvor svega što sam imala, a da je bilo zdravo.
Sjećam se da smo često jeli pečeni krompir, a onda se jednom desila prilika da se ispeče pile. Kada mi ga je dala ja sam nastavila govoriti “pečeni komir” jer nisam znala šta je to. A htjela je ona naučiti mene šta sve još postoji i uspjela je u tome. Dok je živjela u samačkom domu, uzela bi bubanj od stare veš mašine i prikupila namirnice po komšiluku, zapalila vatru i napravila sarmu da jedemo. Uvijek je pravila od ničega sve. A ja danas imam sve zahvaljujući njoj.
Vratili smo se u Jajce, gdje je dobila svoj stan nazad nakon rata. Istovremeno je dobila i otkaz, jer je rekla djeci “iduće sedmice”, a u postratnom periodu Federacija voli samo kroaštine. Zato je već narednog “tjedna” krenula putovati narednih sedam godina u Podbrdo, nedaleko od Mrkonjić Grada. Putovala je jutarnjim autobusom, a vraćala se autostopom, jer nije bilo autobusa.
Svaki dan, svako godišnje doba.
Moja Mikica, od metar i šezdeset, sama i promrzla na cesti čeka prevoz iz jednog entiteta u drugi. Eto šta ste uradili ratnim devedesetima. Odvojili djecu od roditelja, ljude od posla i kuće, samo zato da biste danas imali budaleštinu zvanu b/h/s jezici.
Moja Mikica, od metar i šesdeset, sama i promrzla na cesti čeka prevoz iz jednog entiteta u drugi.
Nikad dovoljno sita, ali uvijek sa pitanjem jesmo li mi gladni, ona je stavila sve ispred sebe. Meni sebičnoj to nikada neće biti jasno, jer kada se govori o nesebičnosti, ta žena je sinonim.
Radila je ona i na Ćusinama, u blizini planinarskog doma u Jajcu, još mnogo prije mog rođenja. Bio je to njen prvi posao, jer je pošto-poto htjela da živi sama i bude samostalna. Nije bilo toaleta, nije bilo ljudi, bila je ona i njena kanta za obavljanje nužde koju je onda nosila u šumu prosuti i oprati. A bome su joj se nasule i presule druge kante tokom života.
Ta žena je pisala, stvarala, pripremala knjigu i onda stala. Njen neobjavljeni “Kaleidoskop” ostao je baš poput njega u fragmentima, raznobojan i uvijek drugačiji, ali bez prostora i vremena. Uvijek je bilo preče nešto drugo, ali mnogo važnije neko drugi. Sedam godina veze krunisane zarukama takođe je završilo zatvaranjem i tog poglavlja života, jer bilo je ili seliti se kod njega ili biti Mikica Sari. A njoj je to, čini se, bilo uvijek najvažnije.
Ostala je sama. Bez partnera, ostvarenih želja, zacrtanih ciljeva i mnogih stvarih sa one liste “uraditi prije smrti”. Odlučila je da će sve što će raditi biti odgajanje mene, brata i mame. A, vjerujte, to niti je gotov proces niti će uskoro biti. Ipak, ona je učiteljica. Uvijek to može bolje, drugačije i pametnije.
Sedam godina veze krunisane zarukama, takođe je završilo zatvaranjem i tog poglavlja života, jer bilo je ili seliti se kod njega ili biti Mikica Sari. A njoj je to čini se bilo uvijek najvažnije.
Baš zato što nikada nije bila baka, već Mikica, bila je drugačija. Drugačija po izgledu, ponašanju i stavovima.
Kada sam je pitala kako se nosi sa svim problemima i nije li to previše za nju, nezasluženo, odgovorila mi je: “Velike boli traže velike duše, ja očito to sve mogu podnijeti”. I, realno, može, uspijeva i podnosi, više nego ja sa svojih dvadeset i dvije. Ona je ta koja vas nauči sve one važne životne lekcije. Da, znam ja da su svi imali baku ili dedu, barem kratko. Ali meni je utoliko posebnija što je bila sve što je meni ikad trebalo. Ona je bila ta koja je, kada nismo imali novca u kući, otišla i prodala svoju burmu i kupila nam namirnice za ručak. A onda rekla kako je to svakako prošlost i da čovjek treba gledati praktičnu stranu života.
Otac, majka, djed i baka. Savjetnik, prijatelj, podrška.
Jednom rječju ljubav.
Ona čista, bezuslovna, suluda i glasna, koja čak i kad te najviše kritikuje zapravo te voli. Tada čak i najviše, jer najviše te kudi onaj ko te zapravo najviše voli, a ko želi da shvatiš koliko u nekim stvarima srljaš.
Hvala je nedovoljno, život prekratak da bi čovjek nebrojeno puta pokušao vratiti za sve učinjeno. Pokušao, a ne uspio, jer takvi ljudi te doživotno zaduže svojom dobrotom, ljepotom duha i otvorenošću srca. Takva je ona. Mikica. Žena koja je zavrtila svoj “Kaleidoskop” još prije nekoliko godina, čekajući pravo vrijeme da ga objavi, postavljajući za prioritete sve, osim sebe.
