Kada je prvi put u Crnoj Gori neko smatrao da treba, pa preuzeo odgovornost da obrazuje i opismenjava djevojčice – učinila je to jedna žena.
I bilo je to mimo institucija. Teško da može bolji osmomartovski zavjet. I lekcija.
I bila je Kotoranka. Ne zna se datum, pretpostavlja se godina rođenja (1849) – i to, da je Jelena Vicković sa 18, sa tek završenom školom, proputila onom stazom iznad Starog grada, pored Svetog Juraja, kuća Franovića, kroz Špiljare – pa sve do Krsca, do Njeguša, do Crne Gore… Tinejdžerka.
I prvo je te djevojčice okupljala u svom domu, u jednoj skromnosti koju je svila na Cetinju. I insistirala samo – da je besplatno. I učila ih i pisanju i čitanju i računanju, pa uz to i neki ručni rad, da te djevojke pred svim sumnjičavcima u porodici od nje ,,donesu“ nešto konkretno…
Znate kako je žensko dijete tad, sredinom 19. vijeka, i vjekovima prije, doživljavano u crnogorskoj porodici? U nekom crmničkom selu bi govorili ,,zmija nam se rodila“. U nekom u Kučima, o roditelju ženskog đeteta, recimo, ,,nastala mu tamnica“.
I mislite da je pretjerano? U sjajnom radu Mirjane Popović o uključivanju žena u obrazovni sistem Crne Gore, navodi se, recimo – zvanična depeša francuskog diplomate De Mongaskona sa Cetinja, upućeno francuskom ministarstvu vanjskih poslova…
U njoj prenosi da je knjaginja Milena 22. aprila rodila kćerku. I da objašnjava to što vladarska kuća nije poslala bilo kakvo zvanično saopštenje, da je knjaževski par dobio dijete – time da ,,ženski pol nije mnogo cijenjen u Crnoj Gori“.
E, u takvom vremenu je radila i stvarala Jelena, od 1867. godine na Cetinju. Ali, prije svega, ovo je priča o cvjetanju, o brižnom baštovanstvu jednog vrta, o poduhvatu neimarke.
Jer činjenica je: u takvoj Crnoj Gori, Jelena Vicković je već pet godina kasnije (1872) uspjela da otvori zvaničnu privatnu školu za žensku djecu. A već dvije godine po Jeleninom dolasku, na Cetinju je osnovan i Đevojački institut Carice Marije, kao prva ženska srednja škola.
Na inicijativu knjaza, nakon jedne posjete Petrovgradu. Po zvaničnim zakonima, i mnogo kasnije, roditeljima je na volju bilo ostavljeno, da li će djevojčice obrazovati. Pa ipak, već 1875. u crnogorskim školama bilo je pet procenata djevojčica…
Nepunu deceniju nakon dolaska u Crnu Goru, Jelena je dobila i zvaničnu podršku države. Cetinjska opština je 1874. odlučila da njena privatna preraste u prvu zvaničnu žensku školu. I tu je ostala, radila kao učiteljica.
I još, o napretku: otprilike deceniju kasnije, Jelena Vicković je na Cetinju držala časove dramske umjetnosti. Pa kao učiteljica bila odgovorna za izvođenje dvije jednočinke – o čemu je pisao i Glas Crnogorca, kao zvanično glasilo knjaževine…
Već krajem devete decenije 19. vijeka otvorena je i ženska škola u oslobođenoj Podgorici. Koju godinu kasnije i u Baru. I još o napretku: na jesen 1911. prvi put su u cetinjsku gimnaziju upisivane djevojčice. U prvoj generaciji samo njih dvije; već u ratnoj 1914. njih 26.
I da, svijest se brzo mijenjala: tako je, recimo, Glas Crnogorca pisao da je bivša učenica Đevojačkog instituta, Eleonora Jenko, 1910. završila Ženski medicinski institut u Petrovgradu. Konačno, 1914. i pred sami svjetski rat, uvedena je i obaveza obrazovanja ženske djece.
A Jelena Vicković? Onaj njen vidik, sa kotorske staze ka Njegušima, najbolje stane u riječi objavljene povodom njene smrti u Glasu Crnogorca, 1908. godine. ,,Duhovna majka naše ženske pismenosti“. Jer tad nije bilo jedne pismene Crnogorke, bilo seljanke bilo princeze, da makar jednom, nekad, nije bila njena učenica…
