Rane 1940. godine njemačka tajna policija u okupiranoj Francuskoj bila je u potrazi za ženom sa drvenom nogom. Bila je poznata kao žena koja šepa, ali su je opisivali i kao najopasniju špijunku, poručujući da je nacisti moraju naći i uništiti. Njeno ime je Virdžinia Hal. Postala je špijunka potpuno slučajno, dok je studirala i radila u ambulanti u Francuskoj. Uprkos tome što je odbijena za rad u službi zbog svog hendikepa, pridružila se britanskoj specijalnoj operativnojj jedinici, a kasnije i američkom uredu za razvoj strategija, zbog svojih izuzetnih dostignuća.
Kao agentica Special Operations Executive (SOE) izvršila je brojne misije potpore francuskom pokretu otpora, pri tom uspješno bježeći Njemcima. Godinu dana prije kraja rata pješačeći je prešla u Španjolsku kako bi pomogla američkom strateškom odjelu, prije nego se ponovo vratila u Francusku kako bi obučavala pripadnike pokreta otpora. Njeni uspjesi su još veći, pogotovo prelaz u Španjolsku pješačeći, kada se uzme u obzir da je sa dvadeset i šest godina izgubila dio noge te se služila protezom.
Rođena u Merilendu 1906. godine Virdžinia je najmlađa ćerka tajkuna. Možda je upravo njeno bogatstvo bilo dobar vjetar u leđa, kako bi se odvažila na različite avanture i izazove. Tokom godina, pohađala je najbolje škole i fakultete i usmjerila se na razvoj karijere sa službom za strance. Međutim, 1932. godine desila se nezgoda u Turskoj, kada je slučajno upucala sebe u nogu za vrijeme lova. Povreda je bila ozbiljna i nakon zahtevne operacije doktori su joj saopštili da će biti nemoguće spasiti dio noge. I da će biti primorani da joj amputiraju dio do koljena.
Nekoliko narednih godina, nastavila je putovati Evropom, tražeće novo utočište. Na kraju se skrasila u Francuskoj, gdje je radila kao visoko kvalifikovana službenica. Kada su nacisti napali 1940. godine, ona je bila zarobljena u neprijateljskom teritoriju. Volontirala je za novoosnovanu specijalnu operacijsku jedinicu, organizaciju koju je osnovao Vinston Čurčil kako bi vodio ratove i na drugačije načine, osim direktnim vojnim angažmanom. Nastojali su na različite načine, kao što su propaganda, ekonomija i špijunarinje predstaviti moguće sukube u Evropi. Tako se ona vratila 1941. godine u okupiranu Francusku, pod krinkom novinarke iz Amerike, kako bi ispitala stanje.
Uprkos tome što većina tajnih agenata uspjeva ostati svega do tri mjeseca, ona se uspjela zadržati u Francuskoj petnaest mjeseci. Kako bi izbjegla hapšenje, promijenila je nekoliko identiteta, kao i poslova, između čega je radila i u kafićima i restoranima.
Bila je primorana da pobjegne preko Pirineja sve do Španije. Njena umjetna noga, kojoj je dala nadimak “Cuthbert” počela joj je predstavljati probleme tokom putovanja, usporavajući njen dalji put. Putem radio talasa je pokušavala reći da ima problema sa nogom, ali nisu je razumjeli, jer su mislili da se radi o imenu nekog neprijatelja. Zato su joj poručili: “Ako je Cuthbert problem, riješi ga se”.
Kada se vratila u London, pridružila se američkom strateškom odboru. Američke organizacije su uvidjele njene vještine i reputaciju, koja je bila previše dragocjena da bi se zanemarila, ali je vraćena u Francusku 1944. godine. Radila je sa članovima francuskog otpora kako bi uništila mostove, sabotirala njemačke vozove, ali i učestvovala u gerilskom ratovanju i priredila opšti haos nacistima. Nakon Normandija, ona je bila prva koja je dojavila kretanje njemačkog glavnog stožera iz Lion do Le Puja, što je bila glavna prekrtnica u borbama u Francuskoj.
Nakon što se rat završio, Virdžiniju je čekao dokument u londonskom sefu, koji joj je odao počast britanskog carstva, ali ga nikada nije preuzela, jer se trudila da zadrži svoj identitet sigurnim. Takođe je nagrađena i od strane američke ugledne službe, na čelu sa Vilijamom Džozefom Donovanom. Tim je postala jedina nagrađena žena u drugom svjetskom ratu. Jedina koja je mogla prisustvovati ceremoniji je bila njena majka, ponovo iz istih sigurnosnih razloga.
Nakon što se udala za agenta 1950. godine, Virdžinia je radila do svoje penzije za CIU. Živjela je na farmi u Merilendu do svoje smrti 1982. godine. Posthumno su članovi njene porodice izjavili kako nikada nije htjela nikakvo priznanje, jer je vjerovala da jednostavno radi svoj posao. Čak i kada je bila penzionisana, pričala je o knjigama i životinjama, a ne o nevjerovatnim stvarima koje je uradila.
Radila je sa članovima francuskog otpora kako bi uništila mostove, sabotirala njemačke vozove, ali i učestvovala u gerilskom ratovanju i priredila opšti haos nacistima.
