Modu posmatram kao skup ideja da budemo ono što poželimo. Stoga je ne doživljavam kao okove, kao namet. Tu, na modnom polju, se možda i najbolje vidi moj feministički (ne)senzibilitet. Ali ne, ne govorim o tome da najvećim uspjehom žena smatram izvojevanu bitku da obuku pantalone, iako stvar nije zanemarive prirode, za mene je to odluka da imaju “mačkicu” kakvu god požele.
Da, mačkicu, ili ono dolje. To nas je sramota izgovoriti naglas, osim kad nekoga pošaljemo u pičku materinu. Al to je isto stvar ženske borbe, odnosno dobijene bitke da imamo pravo i mogućnost da naglas kažemo šta mislimo, i hoćemo.
Meni je, recimo, velika ženska pobjeda to što ne moraju da nose dlake. Dolje. Ako im se ne nose ili ako misle da je tako ljepše. Taj osjećaj slobode da si gospodar vlastitog tijela i izbora šta s njim je zaista nešto na šta treba da budemo ponosne. Još iz doba kad su prostituke brijale međunožje iz zdravstvenih pobuda, pa sve do danas, trend gole stidne oblasti je iz godine u godinu sve prisutniji. Što zbog estetskih, tako i zbog pobuda u krajnje hipi stilu – može mi se da šetam “mačkicu” kakvu hoću! Recimo, oderanu.
I onda, odjednom, taman kad je more žena povjerovalo da je najbolje da izgledaju kao od majke rođene, u po Njujorka, modne oaze, pistom su prošetale ne dlakave vagine, već nešto što ja ne znam da li je moguće da tako priroda udesi. Njujorška sedmica mode je uvijek prepuna čuda i iznenađenja, ali da mi neko čupavo međunožje servira kao posljednji krik mode? Dođe mi da kriknem!
Južnokorejski dizajner Kaimin je predstavio “vagina mohawks” i to vam, najprostije rečeno, izgleda kao vagina neke vaše daleke pretkinje. Koja nije bila prostitutka. Manekenke su prošetale mahom šljašteće komade garderobe, po mom skromnom modnom mišljenju, potpuno nosive. I već se zamišljam kako ovog proljeća u jednoj zlaćanoj jaknici šetam ulicama ozelenjele Banjaluke, a dolje mi samo “vagina mohawks”.
Perike za intimi dio nisu zapravo ništa novo u svijetu mode, a poznate su kao “merkin”, i datiraju iz perioda 1600. godine. Tada su ih prve nosile već pomenute prostitutke, a sada ih je, ipak, najprije moguće vidjeti u erotskim filmovima. Napravljene su od krzna, mekog platna ili perja, a sada ih je južnokorejski dizajner vratio na velika vrata.
Kaimin bi rekao – mi smo samo toleranti prema različitostima i da sva stvorenja zaslužuju mjesto pod suncem. Ovo je, dakle, njegov omaž svim onim svjesnim, hrabrim, neustrašivim, slobodnim ženama, koje mogu šta hoće. I ne libe se da to i pokažu. I ja mu se divim kako je to lijepo smislio.
Imam samo nekoliko problema. Prvo, zašto da nosim gaće sa čupom, kad to mogu i prirodno da odradim? A vjerujem da bi lišilo muka još abes božiji žena koje su se, evo i sad, spekle voskom ili unakazile britvicom. Kakva je logika da platim ovaj čupavi trokutić grdnim parama, kad me mati rodila prirodno modernu? I gdje uopšte da idem u ovim gaćama? I zašto da bilo gdje idem, osim da, eto, budem moderna, visoko moderna.
I zar je ovo stvarno neki dokaz slobode, da budeš to što jesi, da neko uvažava tvoju individuu, da budeš modno osviještena? I zar u jebenoj modi više nema šta da se kaže pa treba da se navuku gaće sa mufom? I servira nam se kao modno otkrovenje.
Kad je, zapravo, muf moguć i sam po sebi. A ne skupi, sa Sedmice mode u Njujorku. Samo, hajde stisni petlju, pa to prirodno uzgoji i javno prošetaj! Ali, znam, to nije to, to nije ta moda.
A ona je, majke mi, kao dupe, i to bez gaća – svako je ima.
