Meso, koža i kosti, sveto trojstvo ljudstva.
Kutije su baš zgodna stvar, zar ne?
Ako ustanoviš da određeni čovjek pripada kutiji pedera, primjer na primjer, znaš već da s njim ili njom nećeš drugovati. Nećeš valjda da ti prijatelji, braća i kumovi pomisle da si i ti peder?! S kim si – takav si. Ili možda ne? (Ukoliko se ne osjeti izbijanje sarkazma iz svih pora, trebalo bi.)
Tako je lako, zar ne?
Da vam sad, sva ponosna, kažem da sam feministkinja, šta biste pomislili? Sama sam sebe stavila u kutiju, al’ šta ćete mi vi dopisati? Mora biti da sam nadrkana lezbača?! Ili sam antihrišćanka koja sije sjeme ateizma u po ovog teksta? Garant sam jedna od onih koje propovjedaju antimajčinstvo! A sigurno je da ne ličim ni na šta. Zna valjda svak’ da su feministkinje brkate žene.
A šta ako ne?
Kojem se ja Bogu molim je moja stvar, ali budite barem iskreni prema sebi, pa priznajte da vam je, na pomen feministkinja, barem ovih pet-šest stereotipa palo na pamet. Barem. A samo sam rekla da sam feministkinja. Ništa više, a ni manje.
Al’ jezik je, ljudi, normirana rabota. Feministkinja i “lezbača”, Boga mi ovog moga, nisu sinonimi. Da, i jedne i druge suštinski poštuju žene kao takve. Da, nemali broj “lezbača” je feministički nastrojen. Da, mnoge lezbejke su nosioci feminističkog pokreta 21. vijeka. Ali, ne, jebeno ne, sinonimi nisu.
I ne, jebeno ne, nemojte misliti da vas se drkanje pojmova ne tiče.
Jeste l’ možda Srbi? Jeste l’ ponosni možda na srpstvo u sebi? To je i te kako okej, ali, evo, meni je tako sad lako da pretpostavim da ste zagriženi pravoslavci koji se svaki dan Bogu mole i koji slavu slave kako Bog i Vladika zahtijevaju. Tako lako. Bez da trepnem. Ako ste i Hrvati ili Bošnjaci, mogu isto to da uradim. Nema tu neke razlike. Bošnjakinja si? Okej, već znam kakva si ti to žena.
Mogu sva sigurna u sebe da odredim cijeli splet vaših religijskih uvjerenja, bez da vas pitam da li i kome vi to vjerujete, bez da vam dozvolim da mi dokažete i pokažete da ste od krvi i mesa. Baš kao i ja. Mogu, jer živimo u nazovi sekularnom društvu, u kojem se narodnost poistovjećuje sa religijskim opredjeljenjem.
To nema niđe. Nema niđe, Boga mi moga, da biti Srbin istovremeno znači i biti pravoslavac. I to vam govori jedna Srpkinja koja je bezgranično ponosna na svoje porijeklo i koja, evo priznaću vam, vjeruje u Boga. Pravim distinkciju između religije i vjere, ali to je priča za sebe. Suština je da nisam ateista. Fakat vjerujem.
Nisu to, jebem mu sekularnost, sinonimi. I u iole civilizovanom društvu ne smiju ni da budu. A onda, eto, imate još jedan enormno zanimljiv apsurd. U nekom momentu je postalo hardcore srbovanje pisati ćirilicom. Lafo samo prave Srbende, od brda odvaljene, pišu ćirilicom. A evo mene, ni od čega odvaljene, koja je piše svaki ubogi dan, jer a) ljepše je pišem od latinice, pa sam sama sebi razumljivija, b) jedno je od dva zvanična pisma, pa mi se, eto, može.
I tako bi bilo lako da drkanje pojmova ovdje negdje staje, zar ne?
Ali, ne lezi, vraže, puca to na svaki sloj društva.
Eno navijača. Ako je on navijač (jer, kao žene ne navijaju, mi se ne razumijemo u sport, osjeti sarkazam), on je instant huligan. Mislim, šta će drugo da bude?! Ko još navija za klub iz puke ljubavi prema timu, prema sportu, prema igri kao takvoj? Ko još stavlja srce na teren bez da poslije ne demolira navijače suprotnog tima?
Ne velim sada da huliganizam nije duboko prodro u navijački sloj, ali velim da ovdje, takođe, nema riječi o sinonimima, da ovdje ne smije da bude riječi o sinonimima, da prosto jebeno nije okej da pretpostavljate da je neko ko bodri klub istovremeno životinja spremna da pusti krv drugog čovjeka.
Tako je lako drkati pojmove, zar ne?
Tako je lako žigoisati ljude, lišiti ih elementarne ljudskosti, staviti ih “tamo gdje im je mjesto”.
Tako je lako zaboraviti da smo svi mi, ma koliko pogano klišeasto zvučalo, samo ljudi.
Na kraju dana, svi pod zemljom moramo završiti i u prah se pretvoriti. Jebiga, takav nas gra’ zapao.
Hoću vam samo reći: Bilo bi, onako, baš humano, baš onako hardcore ljudski da prestanete drkati pojmove. Drkajte svoj život, to je uvijek zabavno. Al’ ne druge, jer, šta znam, može vam se desiti da jednog dana upoznate Hrvata, feminističkog pravoslavca, koji navija za FK Sarajevo svim srcem, pa se onako baš sjebete.
Znaju ljudi iz tih kutija, kao Kinder Surprise, da iznenade. Samo im dajte tu priliku. Ništa više, a jebeno ni manje. Je l’ može?
