Statistike dalje ukazuju da čak 50% djece samohranih roditelja do svoje pete godine moraju 3 do 4 puta da se adaptiraju na promjenu partnera svog staratelja.
Ulazak novog člana u djetetov svijet, nezavisno od toga kako će se taj novi član postaviti, za dijete je uvek turbulentan i moramo očekivati period kraće ili duže adaptacije. Ako su ove promjene učestale, zasigurno će i detetov osjećaj sigurnosti biti dodatno poljuljan. Zato je na samom početku vrijedno postaviti pitanje kada dijete upoznati sa novim partnerom, što prije ili je bolje sačekati i vidjeti u kom pravcu se veza razvija?
Neki stručnjaci smatraju da novog partnera treba što prije uvesti u djetetov život, kako bi testirali njegovo snalaženje i sposobnost da se uklopi u postojeću dinamiku porodičnog života. Prema njihovom mišljenju, suludo je odugovlačiti, jer ma koliko da nama odgovora partner, konačan test da li će veza opstati leži u tome da li će ga prihvatiti i dijete. S druge strane su oni koji zagovaraju ideju da novog partnera treba upoznati sa djetetom tek kasnije, kada smo sigurni da je veza iole stabilna i da će potrajati, jer nema smisla svako malo upoznavati dijete sa novom osobom i bespotrebno ga traumatizovati.
“Istina je verovatno negde na pola puta između ove dve krajnosti i zavisi dosta od samih osoba koje su uključene u ovu situaciju. Pri tome, u obzir treba uzeti i uzrast deteta kao jednu od ključnih varijabli. Ukoliko je reč o veoma malom detetu, uzrasta do dve godine, koje još uvek nema kapacitet da u potpunosti razume situaciju i gde verbalna objašnjenja nisu naročito produktivna, uvođenje novog partnera može proći dosta neformalnije, bez naročite prethodne pripreme i znatno brže. Ovde roditelj prevashodno mora da se osloni na vlastitu procenu toga koliko je partner odgovarajući i koliko dobro može da igra buduću ulogu. Što je dete starije i svesnije, to bi razumnije bilo prolongirati ovaj proces i svim sredstvima dete pripremiti na nove okolnosti”, govori za Lola magazin Leonora Pavlica, psihoterapeutkinja te osnivačica psihološkog savjetovališta “Psiholjub” i glavna urednica istoimenog portala.
Ona navodi da joj je ova tema i te kako bliska, ne samo kada je riječ o struci, već i privatnom životu, jer je prošla kroz slična iskustva i samim tim ih posmatra i na taj način, te kroz lični primjer nastoji olakšati onima koji se nađu u istovjetnoj situaciji. Ističe da nakon pitanja KADA slijedi pitanje KAKO to izvesti…
“Neke opšte preporuke su, da ukoliko su bivši supružnici ostali u zdravom odnosu, moraju komunicirati i zajedničkim snagama dejstvovati u najboljem interesu deteta. Čest je obrazac da starije dete ne prihvata novog partnera jednog roditelja ma koliko on bio blagonaklon, upravo zato što doživljava da će time izdati drugog roditelja. Deca se u ovakvim okolnostima osećaju krivom, pa će da bi izbegla ovu vrstu ‘saučesništva’ radije odbijati novu figuru po svaku cenu. Zato se kao prvi korak najčešće savetuje da roditelj najpre obavesti bivšeg supružnika o svom novom statusu, kako bi on sam ‘sažvakao’ ovu novost, privikao se i bio u stanju da bez emocionalne povrede pruži podršku svom bivšem supružniku”, ističe Pavlica.
Stoga, ma koliko da je ovo možda težak i bolan proces, on je u najvećem interesu djeteta, jer dijete znajući da novu figuru prihvata i drugi roditelj, može sada bez straha, osude, ljubomore ili bijesa da krene u proces adaptacije. Preporučljivo je da nakon što su bivši supružnici obavili razgovor o novom članu, zajedno saopšte ovu vijest i svome djetetu, a da nakon toga izdvoje i neko vrijeme da sa djetetom 1:1 razrade prethodno iznijete ideje.
Situacija se dodatno otežava kada je komunikacija među roditeljima loša, a posebno kada je neki od roditelja još uvijek bremenit lošim emocijama. Tada ne možemo računati na saradnju, već naprotiv čak i na otvoreno miniranje. Roditelj koji je sam, govori Pavlica, često može postati preokupiran idejom kako da osujeti novu vezu svog bivšeg saputnika.Takođe, dodaje ona, u to ime može djetetu pričati sve najgore o drugom roditelju, kao i o njegovoj vezi i partneru. Za dijete će takav scenario sigurno biti veoma bolan, a način da se on bar malo ublaži jeste spor i nenametljiv pristup, onaj u kome će roditelj koji je otpočeo novu vezu imati mnogo strpljenja i značajno sniziti očekivanja.
“On mora na suptilan način da stavi detetu do znanja kako je zdravo i poželjno da roditelji nastave svoje živote, kako će na taj način biti sretniji i ispunjeniji, ali kako se to neće odraziti na kvalitet odnosa roditelj-dete. Treba ga ohrabriti da novog partnera ne doživi kao rivala u borbi za roditeljevu ljubav i istaći da novi partner neće smanjiti njegovu dostupnost za detetove potrebe”, govori ova psihoterapeutkinja.
Takođe, važno je djetetu uputi jasnu poruku kako od njega ne očekuje da voli njegovog novog partnera, jer dijete ne smije da osjeti ovakvu vrstu opterećenja. Dovoljno je za početak da mu pruži šansu da funkcionišu.
“Kada sam svoju djecu, koja su u tom periodu imala 10, odnosno šest godina, upoznala sam svojim novim partnerom, osjećala sam blagu tremu zbog tog susreta. Strahovala sam kako će djeca reagovati, iako smo prethodno razgovarali o tome i ja sam nastoja da ona shvate da se tme ne mijenja ni moj odnos s njima, kao ni njihov odnos sa ocem, ali, eto, čovjek u svemu tome želi da zaštiti svoju djecu i ne želi da se osjećaju odbačeno ili iznevjereno. Na svu sreću, djeca su prihvatila tog muškarca, za kojeg sam se kasnije i udala, i danas živimo u stabilnoj zajednici”, govori za Lolu jedna majka koja je takođe prošla kroz ovo iskustvo.
Njena kćerka, sada već djevojka, kaže da je u tom periodu imala donekle pomiješane emocije, jer se pribojavala da će, ukoliko prihvati maminog novog partnera, povrijediti oca. Ipak, dodaje, mama je s njom i bratom mnogo razgovarala o tome i dozvoljavala im “sitna nezadovoljstva”, a tata nije nastojao da sve to omalovaži.
“Postepeno smo zajedno provodili sve više vremena i mislim da mi je najviše pomoglo to što se sve nije desilo ‘preko noći’, već smo svi imali vremana da se naviknemo na nove okolnosti. Tata je i dalje moj tata, i to će zauvijek biti, ali mi je u redu da moji roditelji nastave život na taj način, s obzirom da su odlučili da se raziđu i da ne treba da ih osuđujem ako požele da život nastave s nekim drugim. Što sam starija, sve lakše se nosim s tim”, govori ona.
Bitan dio psihološke pripreme poželjno je da prođe i sam partner, jer će djetetova adaptacija na njega ići lakše ako su mu pružene osnovne informacije o ličnosti djeteta, njegovom tipičnom reagovanju i stilu komunikacije. Sasvim drugačije se prilazi djetetu koje je stidljivo, od onoga koje je otvoreno i pristupačno, te to treba imati na umu. Takođe, važno je da roditelj podijeli sa novim partnerom svoja očekivanja vezana za njegovu buduću ulogu i da postavi jasne granice i pravila, jer će to olakšati i proces prilagođavanja partnera. On treba da zna da li je poželjno da preuzme i vaspitnu ulogu nad djetetom ili tu treba da se drži po strani i ograniči se samo na zabavu i igru. Što su transparentnije sve uloge u ovom procesu to će biti manje komplikacija.
“Da zaključimo, proces uvođenja novog člana u detetov život je kompleksan i pogađa najmanje četiri osobe – dete, jednog roditelja i njegovog partnera, kao i drugog roditelja. Ključna karika koja ovaj proces znatno olakšava je međusobna saradnja svih pomenutih članova. Važno je shvatiti da se adaptacija ne završava činom upoznavanja deteta i novog partnera. Naprotiv, izgradnja njihovog odnosa, kao uostalom i bilo kog drugog, je dugotrajan proces u koji treba kontinuirano investirati”, naglašava Pavlica.
Ovaj put najčešće neće biti lak i bezbolan, biće bremenit oscilacijama, djetetovim otporima, emotivnim manipulacijama, distanciranjem i agresivnim reakcijama, ali je važno prihvatiti sve ove faze i istrajati. Za dijete će značajna motivacija da prihvati novog člana biti ako vidi da se njegov roditelj nalazi u kvalitetnom, ispunjenom i odnosu uzajamnog poštovanja. Ovakav odnos u krajnjem ishodu neće poljuljati porodičnu ravnotežu, već će biti primjer zdravog odnosa iz koga svi članovi mogu izvući benefit.
