Ipak, modni trendovi su pokazali da udobnost i atraktivnost često imaju malo toga zajedničkog, tako da se može reći da je krinolina upravo ono što čini svaki hir – način da se koristi nešto bez obzira na modnu žrtvu.
Jedan od modnih trendova viktorijanskog doba 19. vijeka bila je takozvana krinolinomanija, odnosno prava pomama za modnom opsesijom zvanom krinolina – krutom podsuknjom skrojenom od konjih dlaka i platna, najčešće pamuka, koja se pojavila oko 1840. godine. Krinolina je bila sljedbenica “panniers” ženskog donjeg veša, iz 17. i 18. vijeka, a koji je omogućavao da se suknje “prostiru” sa strana.
Međutim, prema nekim modnim istoričarima, prava prethodnica krinolina je bila španska “farthingale”, koja potiče iz 16. vijeka. Španske dame su ove velike suknje obožavale i rado nosile još u 15. vijeku. Princeza Joana od Portugala je rado nosila ovaj komad garderobe, izazivajući divljenje, iako ju je bio glas da je to zapravo činila da bi prikrila svoju vanbračnu trudnoću.
Engleskinje su se upoznale s krinolinom kada je Katarina Aragonska, španska princeza i prva supruga Henrija Osmog, počela da nosi “farthingale” od platna i štapića trske. U prvoj polovini 1800-ih godina, suknja je postala još veća i okruglastija. Dame su nastojale da stvore iluziju velikog kruga noseći brojne slojeve podsuknji. Ova slojevita odjeća često je onemogućavala kretanje i udobnost, tako da je krinolina dočekana s olakšanjem i oduševljenjem. Krinolina je bila lakša i prilagodljivija tijelu.
Njen naziv se u modnom svijetu prvi put javio 1800. godine, u časopisu “Punch”, gdje je krinolinomanija ismijana, uz prateće karikaturekoji. Korijen riječi krinolina potiče iz francuskih pojomova krin (dlake) i kin (platno), koji se odnose na materijalne od kojih su napravljene prvobitne verzije krinoline.
Jedan od najpoznatijih modela je “kavez” krinolina, koju je 1856. godine, u Parizu, patentirao R.C. Milliet. Njegov agent ju je potom donio u Britaniju i ona je postala popularna bukvalno preko noći. Ove krinoline su bile napravljene od metalnih opruga i omogućavale su ženama da hodaju i sjede dok ih nose.
Dame su osjetio olakšanje u odnosu na prethodne slojeve podsuknji, a pohvalna iskustva pojedinih su objavljena u “Lady’s Newspaper”, 1863. godine: “Tako je savršena da možemo hodati strmim stepenicama, prići stolu, sjesti u fotelju, preći na svoje mjesto u operi i zauzeti bilo koje mjesto u prevozu, a da pri tome ne ometamo ni sebe, ni druge, ali i ne izazovemo nepristojne komentare posmatrača, što je sve važno za skromnost engleskih žena; i na poslijetku, krinolina omogućava da suknja lijepo pada u slojevima”.
Ove pozitivne kritike dovele su do masovne proizvodnje krinolina, na čelu sa najuspješnijim proizvođačem “Douglas & Sherwood’s” fabrici obruč za podsuknje u Njujorku. Mas-proizvodnja je krinolinu učinila pristupačnom ženama iz različitih slojeva društva. U dnevnim prilikama, većina žena je nosila blaže verzije krinoline, dok su se veći modeli, u obliku zvona, neki čak do šest metara u prečniku, nosili u posebnim prilikama.
Ipak, zbog svoje težine i robusnosti, krinolina je imala nedostatke, koji su u konačnici bili mnogo zastupljeniji od prednosti. Nošenje tokom ljeta je značilo da će žena provesti dan u toplim, nehigijenskim uslovima. Međutim, najveći problem je svakako bila njena veličina.
Ogromna veličina krinolina je često bila prevelik izazov za žene u svakodnevnim situacijama, pa je u viktorijansko doba zabilježeno oko 3.000 smrtnih slučajeva koji su na neki način povezani sa krinolinom, zbog koje su žene znale biti teško povrijeđene, pri padu ili, recimo, kada bi ih uvukla neka radna mašina ili bi završile pod točkovima, što je znalo imati i fatalne posljedice po žene koje su ih nosile.
Međutim, posebna opasnost je bila kada plamen svijeće ili iskra iz kamina slučajno dođu u dodir s krinolinom. Jedan od takvih najpoznatijih slučajeva je onaj kada se 14-godišnjoj Margaret Dajvi (Margaret Davey), 1863. godine, krinolina zapalila kada je u kuhinji pokušavala da dohvati sud sa police. Umrla je od posljedica opekotina. Takođe, dvije godine starija Ema Mason (Emma Musson) je umrla nakon što joj se komadić užarenog uglja zavukao u suknju.
Ipak, najveća katastrofa se desila 8. decembra 1863, kada je u Crkvi isusove pastve u Santjagu, u Čileu, izbio ogromni požar, u kojem je stradalo između 2.000 i 3.000 ljudi. U zvaničnim izvještajima je navedeno da je do nesreće došlo zbog prevelikog broja lako zapaljivih materija od kojih su bile napravljene ženske krinoline.