On u pismu obrazlaže svoje viđenje religije, koje ne pogoduje širokim narodnim masama. On je napisao:
“Mi smo toliko navikli na tu religioznu laž, koja nas okružuje, da i ne primećujemo sav taj užas, glupost i surovost, kojim je crkveno učenje prepuno. Mi ne primjećujemo, ali djeca primjećuju i njihove duše nepopravljivo se unakazuju tim učenjem. Uostalom, moramo jasno razumjeti, šta radimo kada obučavamo djecu takozvanim Božijim zakonom, da bi se zgrozili nad strašnim zločinom, koji činimo takvim obučavanjem.
Čisto, nevino, ne obmanuto, i još ne obmanjivano dijete prilazi vama, čovjeku, koji je proživio i posjeduje ili moguće da posjeduje sve znanje dostupno čovječanstvu, i pita šta je glavno čime se treba rukovoditi čovjek u ovom životu.
A šta ćemo mu odgovoriti? Često i ne odgovaramo, predvidimo njegova pitanja tako da bi kod njega već bio spreman unutrašnji odgovor, kada se njegovo pitanje pojavi. Mi mu odgovaramo na ta pitanja grubo, nepovezano, često prosto glupo, i najvažnije, surovom jevrejskom legendom koju mu prenosimo, ili u originalu, ili još gore, svojim riječima.
Mi mu je pričamo, sugerišući mu da je to sveta istina, to, što znamo, da nije moglo biti, i što za nas nema nikakvog smisla, da je prije 6.000 godina, neko čudno, divlje stvorenje, koje zovemo Bog, smislilo da stvori svijet, stvorilo čovjeka, i da je čovjek zgriješio, zli bog zbog toga je kaznio njega i sve nas, a zatim prihvatio smrt svog sina za iskupljenje, i da je naš glavni posao da umilostivimo tog Boga i izbavimo se od stradanja, na koja nas je osudio.
Mi mislimo, da to nije ništa, i da je čak korisno za dijete i sa zadovoljstvom slušamo kako on ponavlja sve te strahote, ne shvaćajući taj užasni preokret, koji nam je nevidljiv, zato što je duhovni, koji se pri tom odvija u duši djeteta.
Dijete ima nejasnu i istinitu predstavu o cilju života, koga on vidi u sreći, koju dostiže komunikacijom punom Ijubavi sa Ijudima. Umjesto toga, njemu govore, da je glavni cilj života hir samovoljnog Boga i da je lični cilj svakog čovjeka da izbavi sebe zaslužene od strane nekoga kazne, mučenja, kojeg je taj Bog nametnuo svim Ijudima.
U svakom djetetu postoji saznanje toga, da su dužnosti čovjeka veoma složene i nalaze se u moralnoj oblasti. Njemu govore, umjesto toga, da njegove dužnosti leže, prije svega u slijepoj vjeri u molitvama. Izgovaranje poznatih riječi u određeno vrijeme, pri gutanju komada hleba sa vinom, koji treba da predstavlja tijelo i krv Boga. Da ne govorimo o ikonama, čudesima, nemoralnim biblijskim pričama, predajemo ih kao obrazace ponašanja, isto kao i jevanđeljska čudesa, i to sve sa nemoralnim vrijednostima, koje su dodate jevanđeljskoj priči.
Mi mislimo da to nije važno, međutim, to pripovijedanje takozvanog Božjeg zakona djeci, koje se dešava među nama, je najgori zločin koji se može zamisliti. Mučenje, ubistvo, silovanje djece, nije ništa u poređenju sa tim zločinom.
I zato apsolutna ravnodušnost djece, prema religijioznim pitanjima i negiranje svih religioznih formi, bez ikakve zamjene sa nekim pozitivnim religioznim učenjem, je ipak neuporedivo bolje, nego jevrejsko-crkveno učenje, čak i u najsavršenijem obliku.
Čini mi se da svaki čovjek, koji razumije sav značaj prenošenja lažnog učenja kao svetu istinu, ne može imati dilemu šta treba da radi, čak i ako nema neka pozitivna religiozna uvjerenja koja bi mogao prenijeti djetetu.
Ako znam da je prevara- prevara, tada ni pod kojim okolnostima, ja ne mogu da kažem djetetu, koji naivno, verujući, pita me, da meni poznata prevara, je sveta istina.
Bilo bi najbolje ako bih mogao da odgovorim istinito, na sva ta pitanja na koja tako lažIjivo odgovara crkva.
No, ako ja to ne mogu, ja ipak ne moram prenositi namjernu laž, kao istinu, pouzdano, znajući da to što ću se držati istine, ne može donijeti, ništa osim dobra.
Svaki iskreni čovjek zna dobro, zbog čega on živi. Neka to kaže djetetu ili neka mu pokaže to, i on će uraditi dobro i vjerovatno neće povrijediti dijete.”
