Nismo donijeli ovaj izbor zbog traumatične trudnoće ili porođaja, ili zbog savjeta doktora. Nismo se odlučili na ovaj izbor jer ne možemo finansijski izdržavati treće dijete ili zato što nam je kuća premalena.
Odlučili smo da prekinemo naše reproduktivne napore zato što oboje osjećamo da smo završili sa tim dijelom života.
Ponekad nam djeluje kontraintuitivno da smo završili ovu eru naših života na tako kontrolisan i pragmatičan način, eru koja je bila toliko nekontrolisana, maštovita, sentimentalna i hormonalna.
Čudno mi je kada pomislim da nas samo odluka dijeli od toga da zaustavimo ovu fazu naših života koja je ujedno bila početak svega.
Ponekad mi djeluje nezahvalno ne nastaviti slaviti ovu sposobnost, ovo čudo koje naša tijela mogu učiniti nastavljajući da se razmnožavaju. A ipak, završili smo. Kolica su predata. Konsultacije su zakazane.
Više nikada neću biti trudna.
Ova izjava je za mene istovremeno puna nade i tuge. Donijela sam odluku da pređem u novu fazu života, iz godina rađanja djece u godine odgajanja djece. Osjećam olakšanje znajući da nećemo nikada više morati da idemo ispočetka od prvog dana sa novom bebom i prolaziti kroz sav vrtlog emocija i iscrpljenosti.
Ne osjećam nikakvu želju da se vratim u tih prvih 4-6 mjeseci sa novom bebom. Pomisao na to me još uvijek ispunjava užasom i vraća sva teška osjećanja koja sam imala nakon porođajnog perioda, uključujući depresiju.
Ipak, nedostajaće mi uzbuđenje saznanja da će se sve u našim životima ponovo promijeniti. Nedostaje mi bliskost i toplina koju osjećam kada obavijestim bližnje da ćemo imati novi dodatak u našoj porodici, u obliku bebe koju ću zagrliti, novog malog čovjeka kojem ću se radovati i gledati kako raste.
Nedostajaće mi da gledam kako moje tijelo radi ono za što je stvoreno, ono što je uvijek radilo iznenađujuće dobro, uprkos predviđanjima doktora, da hrani i stvara novi život.
Imam pomiješana osjećanja dok odustajem od ovog čudesnog dijela ljudskog iskustva do kraja života, ali ova osjećanja dolaze sa nadom, da ću jednog dana ponovo gledati na ovaj život kao na svoj.
Gledajući kako moje dvoje prelijepe djece odrastaju znači da se mogu vratiti fokusiranju na svoju karijeru.
To znači da mogu ponovo da posmatram svoje tijelo kao instrument za sopstvenu upotrebu i uživanje, a ne samo kao instrument za utjehu djeci.
To znači da mogu više da se opuštam kako stare i da njegujem stvari koje me ispunjavaju kao ličnost, a ne samo kao majku. To znači da mogu posvetiti vrijeme uživanju i njegovanju njihove sve veće nezavisnosti, kao i njihovim ličnostima u nastajanju.
To znači da ličnost majke posmatram sve više samo kao jednim dijelom svog višeslojnog identiteta koji se stalno razvija – identitet koji će nadam se moći, podignute glave sa samopouzdanjem i bez trunke tuge, krivice ili samoosude, reći “Više nikada neću biti trudna.”
