Pitaju me. Gotovo svakodnevno pitaju me uvijek isto, ali na drugačije načine. Pitaju me da kako to da idem na terapiju.
Da, to sam ja.
NN ima 35 godina. Fakultetski je obrazovana. Zaposlena. Ima blaži oblik disocijativnog poremećaja i umetničke sklonosti. Živi u Srbiji. Lečena od depresije (stručnjaci kažu da je to smrt duše) i posttraumatskog stresnog poremećaja. Preživela je trogodišnju nasilnu vezu.
Nakon što je na Facebook stranici jednog ovdašnjeg štampanog medija, koji ima dugogodišnju, tačnije višedecenijsku tradiciju, pa samim tim i ugled i uticaj, osvanula fotografija na kojoj uz motku stoji pojašnjenje da je to najbolji lijek za, između ostalog, depresiju, jedna čitateljka nam je poslala svoj osvrt na tu temu.
Prije nekoliko tjedana objavljen je video koji sam snimila prošle godine i potaknuo je omanju lavinu pitanja i interesa o meni i nečemu o čemu mnogi i dalje šute, o depresiji.
Prije skoro pet godina, kada sam pokrenula Blogledalo, imala sam samo jedan cilj, a to je pisanjem izbaciti iz sebe emociju, kakvu god. Ne u onom “pišem dnevnik” smislu nego bilo što što me intrigira na ovaj ili onaj način, bilo smiješno ili tužno.
Krenula je praznična sezona i nikom nije svejedno – dok se jedni raduju, drugi bi najradije prespavali ovo doba godine i probudili se negde na proleće kad se atmosfera vrati u normalu. I nekako se čini da je sve više ovih drugih.
Što je depresija? Često se vode polemike oko toga što je to ustvari ta podmukla bolest.
Stručnjaci razmatraju različite tipove depresije, od blage do teže, do “endogene”, retkog, gotovo parališućeg očaja.
Kako se tačno nađemo u situaciji da kažemo: “Ali, izgledao/la je tako srećno. Kako to odjednom?”
