Moj stari portfolio je pun stranica iz odraslih časopisa. Na jednoj fotografiji sam u podvezicama i visokim štiklama. Fotografija je naslovna stranica časopisa starog 20 godina. U stranicama tog broja, poziram kao nestašna bibliotekarka sa punđom. Uska suknja je na podu, a bluza mi je otkopčana. Poziram sa raširenim nogama i dodirujem se. Smiješim se i gledam u kameru. Na posljednjoj slici, klečim na sve četiri, držim crnu štiklu i plazim jezik prema peti cipele.
U jednom magazinu sam kaubojka. Sunčeva svjetlost mi obasjava kožu, i gola sam, na meni je samo kaubojski šešir i teksas prsluk. U drugom časopisu sam ,,Djevojka mjeseca”. U ,,intervjuu” piše da sam 15 centimetara viša nego što zapravo jesam i da sam studentkinja koja seks doživljava kao tjelovježbu. Na ovom setu nosim samo čarape do butina. Moje usne su pune i sjajne, a noge su mi raširene na svakoj slici. Gledam u kameru bez stida.
U tim časopisima sam znala šta radim. Novac je bio dobar. Svako ko bi pogledao fotografije bi pomislio da uživam u tome.
Studio Fotografa, prostrani stan u Čikagu sa prozorima od poda do plafona, imao je puno prirodnog svjetla. Svaka soba je mogla da se pretvori u set za fotografisanje samo s promjenom dekora. Naša snimanja su uvijek bila profesionalna i tu je bila prisutna šminkerka. Njen posao je bio da se pobrine da izgledam besprijekorno i da se osjećam dobro. Osjećala sam se zbrinuto, radeći sa tim Fotografom.
Bila sam zahvalna na tom poslu. Pozirala sam gola godinama, uglavnom neke manje angažmane i povremeno sa amaterskim fotografima koji su dobro plaćali i razumjeli da ove vrste snimanje ne podrazumijevaju seks. Status Fotografa mi je davao osjećaj da sam posebna i važna – da sam dio ekskluzivne grupe.
Bila sam sama i imala sam napet odnos sa svojom majkom, koja me je poslala u hraniteljsku porodicu sa 13 godina, kada joj je država rekla da izabere između svog momka alkoholičara i mene.
Mislim da nije mogla pretpostaviti da ću provesti nekoliko narednih decenija u potrazi za nekim ko će mene izabrati.
Fotograf i ja smo toliko često sarađivali te godine da smo postali neka vrsta prijatelja; voljela sam pažnju, voljela sam da se oblačim i vjerujem da je on volio da radi sa modelom koji je dolazio na vrijeme i nije bio na drogama.
Nisam prepoznala povremene promjene raspoloženja kao napade panike. Nisam imala drugi način da platim kiriju. Bila sam u dvadesetim godinama i pozirala sam gola od trenutka kada sam napustila hraniteljsku porodicu sa 18 godina. Bez radnog iskustva, bila sam sigurna da me niko osim fotografa ne bi zaposlio.
Znala sam da u ovom poslu nema budućnosti za žene poslije tridesete godine. O tome sam mnogo razmišljala. Bilo je lakše ignorisati to i ne brinuti se o sebi, još jedna stvar u kojoj sam bila dobra.
Fotograf i ja smo povremeno razgovarali o mom starenju. Postojali su časopisi sa starijim modelima, ali su uglavnom bili XXX i žene su uvijek bile fotografisane sa muškarcima. Nikada nisam to radila i nisam bila spremna da idem toliko daleko. Međutim, znala sam da me to čeka ako se ništa ne promjeni.
Nikada nisam pričala o svojim napadima panike; jednostavno sam mislila da sam depresivna i pokušavala sam da ih ignorišem. Naše snimanja su bila sredstvo za postizanje cilja: časopisi su bili način da izgradite reputaciju u industriji, i nadala sam se da ću tim putem doći do još snimanja koja će mi donijeti više novca.
Fotograf je predložio da se prijavim u Central Casting, agenciju koja angažuje modele za reklame, neeksplicitne filmove i televizijske uloge. Nasmijala sam se apsurdnosti te ideje.
Central Casting je bio prava stvar. Bez obzira na broj naslovnica časopisa na kojima sam se pojavljivala, poziranje gola nije značilo mnogo u tom svijetu. Modeli iz Central Castinga se nisu skidali. Da bih se prijavila, trebala sam imati profesionalni portfolio. Angažovanje fotografa koji bi napravio fotografije, koje bi mogle biti konkurentne, koštalo bi više od 1000 dolara.
Razmišljala sam o garderobi, šminkeru, iskusnom fotografu i troškovima štampe fotografija. Profesionalni portfolio mi se činio nedostižnim, a nisam znala koga da pitam za pomoć. Fotograf mi je ponudio da me besplatno fotografiše za portfolio.
To je bio put za izlazak iz ovog svijeta – način da prestanem da poziram gola pred strancima. Bila sam mu veoma zahvalna što je brinuo o meni. Dogovorili smo se za datum snimanja, a ja sam otišla da kupim odjeću u robnoj kući. Proučavala sam ženske magazine poput Good Housekeeping i Shape, maštajući o tome kako ću pozirati sa blenderom u svijetloj kuhinji.
Za ovakvo poziranje je bio potreban drugačiji osmijeh – izraz lica koji je govorio ,,nisam upropastila svoj život i ovaj proizvod je sjajan”. Dugo sam se smijala u ogledalu, vježbajući ovaj izraz lica dok ga ne bih savršeno savladala.
Stigla sam na snimanje sa različitim odjevnim kombinacijama koje su izgledale kao da pripadaju nekoj drugoj osobi.
U portfoliju koji je napravio Fotograf, smiješim se na svakoj fotografiji. Moja šminka je prirodna, na način koji govori da mi nije potrebno puno šminke. Svaka fotografija je uhvatila jedan aspekt komercijalnog modelinga; bila sam svježa i prirodna, pozirala sa zelenim povrćem, istezala sam se u trenerci i sportskom brusu, držala sam dnevnik u ruci i bijelu šolju za kafu.
Na jednoj fotografiji nosim žensko odijelo i držim aktovku. Na drugoj fotografiji nosim večernju haljinu sa kristalnim minđušama.
Svaka stranica u ovom portfoliju priča priču, prodaje predmet koji želite da kupite ili prikazuje lik koji želite da budete. Na ovim stranicama izgledam kao djevojka iz komšiluka koja može biti u bilo kojoj reklami. Kroz ovaj portfolio, priča o mom životu je svjetla i čista kao sunčeva svjetlost koja prolazi kroz prozore na fotografijama na kojima nosim šešir sa širokim obodom i držim jedan cvijet gerbera ispod brade. Iako je ovo bio prvi put da smo radili bez šminkera ili asistenta na setu, navikla sam se na to da budem sama sa fotografima i nisam pridavala tome neki poseban značaj.
Na prvoj stranici ovog portfolia nosim zelenu haljinu i sjedim na fotelji. Prirodno svjetlo obasjava scenu. Moja koža je blistava. Pozadina je izvan fokusa, ali se nazire zid od cigli i velika saksija sa biljkom iza mene.
Uradila sam francuski manikir. Prepoznajem sebe na fotografijama, ali poze djeluju kao dio kostima.
Željela bih da opišem scenu u kojoj mi se Fotograf približava dok fotografiše zelenu haljinu, možda se šali o tome da će napraviti krupni kadar dok pritiska okidač. Mogla bih opisati kako se atmosfera iznenada promijenila. Mogla bih iskoristiti neku izlizanu frazu da bih ilustrovala kako sam se osjećala kada mi je prišao previše blizu. Mogla bih opisati njegove ruke na meni, a onda bi priča mogla da ode u bilo kom smjeru.
U jednoj verziji ga odbijam. Sakupljam svoje stvari i odlazim, planirajući da ga prijavim kada se vratim kući. U drugoj verziji, budući da sam bila slobodna, imamo strastveni susret kao iz stranica romana. Vjenčavamo se, i tu postoji neka varijacija srećnog kraja u vjenčanici koja košta više od mog automobila. Ne sjećam se kada je prestao da pritiska okidač na kameri. Umjesto toga, sjećam se kako ležim na kauču i gledam u plafon umjesto u glavu Fotografa između mojih nogu.
Vratila sam se kući, a taj incident je ostao kao mala fleka u mom umu. Razumjela sam šta znači quid pro quo za žene poput mene. Takođe sam znala da se više nikad neću fotografisati s njim.
Nekoliko sedmica kasnije sam preuzela portfolio i brzo otišla. Zatim sam sjela na kauč u svom malom stanu i pogledala fotografije. On me je pretvorio u drugu osobu – verziju mene koja bi mogla poticati iz privilegovane, bajkovite porodice sa dvoje ljubaznih roditelja.
Nikad nisam odnijela portfolio agenciji za kasting jer nisam mislila da sam dovoljno dobra. Da razjasnim, ,,dovoljno dobra” je drugačije od “dovoljno privlačna”.
Mislila sam da bi na neki način znali za moju prošlost, kako u hraniteljskoj porodici, tako i za osobu za koju sam sebe smatrala, osobu koja je znala samo da skine odjeću za novac.
Stavila sam portfolio na vrh ormara, mjesto koje nisam mogla da dosegnem i pustila sam ga da skuplja prašinu. Vratila sam se svom životu, snimanjima od po 100 dolara na sat. Plaćala sam račune. Prala veš i išla u kupovinu. Imala sam napade panike.
Nekoliko godina kasnije napunila sam 30 godina i vratila sam se u školu. Oba portfolia – onaj od Fotografa i onaj sa isječcima iz časopisa za odrasle – selili su se sa mnom iz stana u stan. Svaki ormar u spavaćoj sobi imao je gornju policu koju nisam mogla dosegnuti bez da stanem na stolicu, i oni su tamo živjeli. Daleko od očiju, daleko od uma.
Nisam znala da je ,,normalizacija” riječ za ono što sam radila, ili da sam to radila još od djetinjstva odrastajući uz porodično nasilje. Kada je pokret #MeToo stekao popularnost, ignorisala sam ga umjesto da javno pričam o nizu situacija u kojima sam se našla. #MeToo žene su mogle ukazati na počinioca, međutim, nije se važilo ako ste to sami sebi uradili.
Te su godine bila iza mene, i vjerovala sam da je to bila moja krivica. Nije bilo koristi od toga da izvučem stare kosture iz ormara.
Ipak, iz čudne potrebe da pročačkam ranu, jednog dana sam pokušavala vizuelizovati fotografije iz portfolio bez da ih gledam. Sjetila sam se portreta sa mekim osvjetljenjem i ružem za usne u bebi-roze boji. Zatim sam pomislila na zelenu haljinu. Sjetila sam se sebe na kauču i bilo mi je loše. Krenulo je da me steže u grudnom košu, mjestu gdje sam uvijek osjećala fizičke manifestacije straha i anksioznosti?
Nisam razumjela šta osjećam, pa sam izvukla portfolio sa police. Mislila sam da će mi biti od koristi da ih pogledam. Zašto sada, mnogo godina kasnije, ono što mi je Fotograf uradio postaje važno?
Razmišljala sam o tome šta mi je omogućilo da se toliko godina slikam gola, čak i kada sam imala napade panike i osjećala se loše zbog toga. Bila sam dobra u kompartmentalizaciji; osjećala sam se kao jedna osoba u biblioteci i teretani, bez šminke i u trenerci, a druga osoba kada bih se našminkala i obula štikle. Znala sam da nisam dvije osobe.
Ipak, mlada žena koja je pisala melodramatičnu poeziju i željela prijatelja nije imala snažne mehanizme odbrane kao ona u zelenoj haljini.
Većina ljudi zamišlja sumnjive likove i tajne dogovore kada pomisle na sadržaj za odrasle. To nije bilo moje iskustvo. Fotograf, sa svojim prostranim stanom i profesionalnim šminkerima, imao je najprofesionalniji tim s kojim sam ikada radila. To je bilo i najeksplicitnije snimanje koje sam ikada radila. Tada sam znala da ako ne promijenim nešto, uskoro će se od mene očekivati da pravim sadržaj koji prelazi moje granice.
Napustila sam industriju nekoliko godina kasnije sa diplomom iz poslovnog menadžmenta i dobila posao koji nije imao veze sa mojim izgledom. Bilo je olakšanje biti neprimjećen nakon toliko godina pokušaja da se istaknem.
Uvijek ću se pitati koliko je bilo drugih modela kojima je Fotograf ponudio pomoć. Sumnjam da sam bila jedina. Iako ne mogu govoriti u ime svakog modela koji pravi sadržaj za odrasle, većina nas je zahvalna kada pronađemo prijatelja u poslu. Međutim, umjesto da bude pouzdan prijatelj koji mi pomaže u planiranju budućnosti, Fotograf je zloupotrebio svoju moćnu poziciju.
Sjećam se straha i bespomoćnosti jednako jasno kao što se sjećam haljine koju sam tada nosila. Ta osjećanja su podsjetnik da imam moć da kažem ne, i da ne može svako ko vam ponudi pomoć, da vas zaista i spasi.
Prevela: Iris Janković
