Sama za sebe je u nekoliko intervjua rekla: “Sačuvala sam dijete u sebi i ostala neposredna, iskrena i zaigrana.” Kontraalt, po definiciji koji dotiče muške baritonske dubine, a i ženske sopranske visine. Rođena prije sedamdeset dvije godine, negdje oko četrdeset i pete paralele (sjeverne geografske širine) i šesnaestog meridijana, u Zagrebu, gradu u kojem živi i danas. I muzika je s njom, oko nje, u njoj, čini se svih tih sedamdeset i dvije godine.
Svoju karijeru počela je u horu HRT-a, stara tek deset godina, ali se rokenrolu okrenula već sa sedamnaest godina i to pjevajući u, tada vrlo popularnoj, rok grupi O'hara. Tada je već publika znala da pred njima stoji talenat na dvije noge, djevojka koja je svojom pojavom, glasom i energijom prijeti da postane diva.
I upravo to je postala.
Onoliko koliko su ljudi bili zaljubljeni u njenu muziku, toliko je ona bila i ostala zaljubljena u ljubav svog života – Karla Metikoša. Njihova ljubavna priča zaslužuje poseban tekst, jer taj tekst će kroz njihovu priču dokazati da životne ljubavi postoje. Ali pričati o Josipi, bez pričanja o Karlu, bilo bi kao pričati o nebu bez priče o zvijezdama.
Već prvog dana, kad su se sreli u Petrinji na nekom zajedničkom nastupu, kad je Josipa imala dvadeset i jednu godinu, Karlo je rekao: “Pa što ja tu uopće tražim, pitao sam se kad sam je prvi put čuo… Onda sam se do ušiju zaljubio i tako… Osjetio sam da postoji netko izvanserijski, tko zaslužuje moju pažnju, kad sam shvatio da sam već malo star i umoran od rock'n'rolla…”. A ona, ona i danas priča o njemu. Njemu pjeva. Rekla bi sama, s njim i živi, iako je umro prije tačno dvadeset i pet godina. Nikada se nisu vjenčali.
Karlo i ja smo se voljeli. Nije nas povezivao brak, nisu nas povezivala ni djeca ni bilo kakvi interesi − samo ljubav. Jednostavno je. Naravno da papir koji potpišete nije nikakva garancija ljubavi, kao što to često nisu ni djeca.
Hroničari vremena rekli bi da je Karlo upravo bio taj koji je uobličio Josipu u istinsku umjetnicu, ali mi mislimo da je to tek do pola tačno. Oni su na jedno drugo uticali na najljepši mogući način, onako kako ljubav to može. Od toga je rasla Josipa, ali i Karlo. Zajednički rad na muzici, njihovoj zajedničkoj ljubavi, bio je neizbježan. I prvo pa čudo.
Te 1973. godine, niko ni slutio nije da će se jugoslovenskoj sceni desiti jedno od najboljih konceptualnih rok ostvarenja ikad, zajednički LP Karla i Josipe “Dnevnik jedne ljubavi.” Kritičari i danas ističu da je to bio bio trenutak u kojem je naš rok izjednačen s vrhunskom svjetskom produkcijom svoga doba. Taj album je okupio neka od najvećih imena tadašnje zabavne i rok muzike: Slobodana ‘Bodu’ Kovačevića iz Indexa, Miroslava Sedaka – Benčića, saksofonositu koji je gostovao na Azrinim pločama, gitaristu Vedrana Božića koji je svojevremeno svirao s Hendriksom, a Dado Topić je lupao defom.
Sreća… Što je sreća, sada znam ‒ to je svaki susret s njim…
Mimo muzike, Josipa je obožavala i glumu te se nekoliko puta vrlo uspješno pojavljivala na daskama koje život znače. Odigrala je oko 150 predstava, a istorijski trenutak u kojem je spojila te dvije ljubavi – pozorište i muziku, u rok operi, prvoj u Hrvatskoj, a petoj u svijetu po imenu “Gubec beg” u kojoj je igrala vrlo zahtjevnu ulogu djevojke Jane.
Josipa se pojavila i u američkim filmovima “Izgubljeni heroj” i “Dvanaest žigosanih: konačna misija”. O tim ulogama najbolje je pričala ona sama: “Znači, nema malih i velikih uloga, nego kakav utisak ostaviš. To važi i za muziku i zato se uvijek treba truditi da budeš što bolji danas, kako bi te sutra opet pozvali.”
U filmu ‘Izgubljeni heroj’ u kojem je glavnu ulogu imao Ričard Čamberlejn
Mnogo je stvari, pjesama, situacija i trenutaka po kojima je poznata Josipa, a moda je svakako u top pet obilježja ove nevjerovatne žene. Svako njeno pojavljivanje privlačilo je i privlači pažnju. Muzička prepoznatljivost koju je gradila bila je praćena i vizuelnom originalnošću koja je predmet pažnje čak i danas.
Festivalski nastupi u oslikanoj haljini ili togi na početku karijete, zatim perike od papira, frizure koje su podsjećale na ikebanu i haljina kojom je zagrlila cijelu pozornicu, potom ljubičasta kosa i otmjene haljine devedesetih, do haljine-skulpture od aluminijuma i tirkizne kose samo su neki od momenata po kojima ćemo Josipu uvijek svrstavati u najhrabrije i najoriginalnije žene naših prostora. Njena omiljena boja je crna, iako to mnogi ne bi nazvali bojom, ipak ona je o njoj pričala kao da joj je po rođenju dodijeljena. Na prvom televizijskom nastupu na sebi je imala crnu suknju i crnu dolčevitu. Druga omiljena boja joj je – fuksija. Znala je kosu da ofarba temperama, kako bi boja što bolje izgledala. Omiljeni parfem joj je Bois du Portugal. Nosi frotirne pidžame, a naljepše mjesto u njenoj kući je – toalet. Omiljena hrana joj je – salata. A krajem osamdesetih osmislila je čak i svoj dresing za salatu sačinjen od osamnaest sastojaka.
O tom dijelu svoje ličnosti Josipa je rekla:
“Sve što je novo i drugačije u konzervativnoj sredini kakva je naša, obično postane predmet izrugivanja pa je tako bilo i s nekim mojim vizuelnim predstavljanjima, dok su druga dočekivana sa divljenjem. Vode me ideje i zato nikada ne koristim usluge modnih stilista. Na početku karijere, časopisi Burda i Life osvježavali su, na neki način, moju kreativnost, mada sam većinu svari, kada je riječ o izgledu, sama osmišljavala.”
Josipa Lisac, vaša i naša omiljena umjetnica, pjevala je čak i Meši Selimoviću:
“Sjećam se kako je Meša Selimović pustio suzu dok sam mu pjevala ‘Omer beže’ u jednoj televizijskoj emisiji… Ja vidim publiku, pola njih vadi ‘rupčeke’ i – plače. Kako se publika može rasplakati ako i ja ne plačem? Plačem, dušo, plačem i ja… Ali dolazi ta strašna kontrola: ne smiju mi suze doći na oči. Ne mogu pjevati i plakati. A, zapravo pjevam i plačem.”
Nikada se nije udala ni za Karlovog život, a na to nije ni pomislila nakon njegove iznenadne smrti. Djecu nije imala, jer, kako je sama rekla, nije mogla da uskladi karijeru i brigu o djeci, a nije htjela da to radi polovično. Iako je od Karlove smrti prošla trideset i jedna godina, Josipa tvrdi da i dalje živi s njim. Svake godine na godišnjicu njegove smrti priređivala je koncerte u njegovu čast, na kojima je okupljala brojne umjetnike, slaveći tako sjećanje na njega. Svoju ekscentričnost i dokaz da nije sa ove planete dokazuje i čestim medijskim istupima u kojima objašnjava javnosti da ona i dalje živi s Karlom. Prije petnaestak godina, napisala je Karlu pismo u kojem mu je pričala baš o tome kako je upoznala smrt koja je “mlada i lijepa.”
Još jedan dragulj Josipine ličnosti – način na koji ona pjeva i doživljava sevdalinke je ono što vas, taman kad pomislite da vas ona ne može više ničim iznenaditi, ostavi bez daha.
Josipa ne jede crveno meso, zaustavlja auto da pusti srnu da pređe put i priča s biljkama. Apolitična je, ali su joj političari pisali pisma u kojima su se izvinjavali što nisu prisustvovali njenom koncertu.
Nema žanra u kojem je nećete naći, fank, rok klasika, pop, klapska ili božićna pjesma, etno, fado ili rep, nema muzičara koji je u određenim periodima razvoja muzičke scene nešto značio, a da nije dijelila binu s njim, nema boje koja se nije našla na njenoj kosi ili odjeći i nema njene pjesme koju možete da ne volite. Jer to je sve Josipa, žena čije ime danas možemo pronaći i u knjigama muzičke kulture za osnovne škole, žena koja se ne mijenja, mijenjaju se samo generacije koje je i dalje vole, slušaju, obožavaju. A to će raditi, sigurne smo, i naša djeca.
A baš ovoga ljeta Josipin glas će odjekivati tvrđavom Kastel, 7. jula ove godine. Baš ovoga ljeta bićemo zahvalni što imamo tu privilegiju da ovu vanvremensku divu imamo priliku vidjeti u našem gradu, što imamo privilegiju da s njom dijelimo istu energiju.
Radujemo se.
