Ako bacimo pogled unazad i malo promislimo, shvatićemo da je cijela istorija obojena pokušajima da se pronađe odrednica ljubavi, neka njena definicija, baš kao što je psihologija obilježena pokušajima da se ona secira, ne bi li se shvatila njena unutrašnja logika.
Ali možda najmoćnija, najdublja i najiskrenija čovjeku dostupna definicija pripada Britancu Češkog porijekla, dramskom piscu po imenu Tom Stoperd, koju je dao u svojoj drami, remek djelu kada je riječ o uvidima u pitanja srca i ljudske odnose, “Prava stvar” iz 1982. godine.
U drugom činu ove drame, kada cinična tinejdžerka, ćerka glavnog junaka, počne da ispituje šta uopšte znači zaljubiti se, ostaje razoružana prostim, jasnim, životnim odgovorom:
“To znači da poznaješ nekoga i da taj neko poznaje tebe. Sjećam se kako mi je prestalo djelovati čudno što je u biblijskom grčkom znanje korišteno istovremeno za vođenje ljubavi. Znanje požude. To je ono što ljubavnci povjeravaju jedno drugom. Znanje jednog o drugom, ne o tijelu, već kroz tijelo, samospoznaja i upoznavanje pravog njega i prave nje, onda kada maske skliznu sa lica.”
Svaka druga verzija sebe je tu zarad publike, posmatrača s kojima dijelimo našu tugu, ljutnju, radost… Predajemo sva ta osjećanja bilo kome, svakome ko se zadesi u našoj blizini, prijateljima jednako kao i porodici, oklijevajući u početku, a bez zadrške na kraju. Naši ljubavnici nas ponekada dijele s drugima zato što moraju. Ali kada ostanemo nasamo, mi se predajemo samo njemu jednom. Koji mi? Koje sebe dajemo tad? Šta je uopšte ostalo što nije bilo izloženo poput rasutog špila karata?
Tjelesno znanje. Ono lično, konačno, beskompromisno znanje.
Znati i biti znan. To je ono što čemu se ja klanjam. Imati to znači biti bogat i moći biti velikodušan sa svim drugim što se dijeli: ona se šeta, govori, smije, sluša, pleše po stolovima i tada je jednako svačija ali to jednako ne znači ništa. Neka ih, neka gledaju, neka učestvuju u tome. Oni nemaju znanje, onu nepodijeljenu kartu, koja tebi, koji je držiš, daje slobodu, a kada je izgubiš, uzrokuje bol.
I tad te boli sve, svaka stvar, svaki predmet koji ti padne u oko: olovka, mandarina, poster na zidu, kao da se svaki dio fizičkog svijeta urotio da struju usmjeri natrag, u onaj dio tvog mozga u kom masa sija poput usijane niti u sijalici. Bol.”
Bol.
Bol i ljubav se prožimaju, bol i ljubav traže i ne mogu jedno bez drugog.
Bar na kratko, bar na momente, ali bez znanja jednog, teško bi bilo znanja o drugom.
Ali da li je sama ljubav znanje?
