Nedavni događaji u jednoj potpuno drugačijoj crkvi navode nas da preispitamo neke od omiljenih teza o uzrocima ove maligne pojave unutar hrišćanstva (a i šire).
Protestantski oženjeni perverznjaci
Nedavno su i vjernici Južnobaptističke konvencije(JBK) na bolan način spoznali da netko može biti oženjen, konzervativan i pedofil.
Pretpostavljam da brojnim čitateljima ime ove hrišćanske zajednice ne znači puno, ali radi se o najbrojnijoj i najuticajnijoj američkoj protestantskoj crkvi, čiji su članovi bili i Jimmy Carter, Al Gore i Bill Clinton (njega su izbacili zbog seksualnih afera još prije slučaja Lewinsky). Iznimno su uticajni i politički moćni, posebno na jugu SAD-a.
Da se tamo dešava nešto jako prljavo, šuškalo se već desetljećima. Stvari su počele izlaziti u javnost kad su Houston Chronicle i San Antonio Express News prije 3 godine objavili svoje spoznaje o seksualnom zlostavljanju u najvećoj baptističkoj zajednici.
Nakon dugog istraživanja, poput onog opisanog u filmu Spotlight, marljivi su novinari došli do popisa oko 700 žrtava seksualnog nasilja. Najvećim dijelom radi se o djeci, od kojih je najmlađe imalo tri godine.
Sotona kriv za sve
Sva ta zlodjela počinili su crkveni službenici – pastori, đakoni i, u posebno velikom broju, propovjednici za mlade. Osim što su se širile glasine, i žrtve nasilja lično su podnosile prijave crkvenim vođama, pa i samoj upravi JBK-a. Odgovor žrtvama obično je bio da trebaju oprostiti zločincima i nastaviti život.
Nekima su, pak, otvoreno rekli da ih je na prijavu nagovorio sam Sotona i da se crkva sada treba posvetiti svojoj misiji, a ne kojekakvim pritužbama. Uprava je koristila usluge pravnika koji su je savjetovali samo kako da se zaštiti od eventualne kaznene odgovornosti.
Voditelj pravnog tima obavljao je taj posao 56 godina i dobro je znao sve rupe u zakonu.
Takva bezosjećajnost postaje još jasnija kad se zna da je i pastor Johnny Hunt, višegodišnji predsjednik uprave, seksualno napastovao ženu svog kolege pa potom sve to pokušao predstaviti kao dobrovoljni polni odnos, koji je, istina, grješan, ali nije kazneno djelo. Još nekolicini bivših najviših crkvenih dužnosnika suđeno je zbog počinjenja seksualnog nasilja.
Neki su postigli nagodbu, a nekima je nastupila zastara.
“Pobaci, sestro!”
Južni baptisti poznati su i po svom žučljivom negiranju prava na pobačaj. Kad je maloljetnu Debbie Vasquez višekratno silovao njen pastor, tako da je na koncu i zatrudnjela, morala se pred cijelom crkvom ispričavati zbog stupanja u predbračne odnose.
Nije smjela reći – niti bi joj iko povjerovao – ko je otac djeteta. Štoviše, ugledni vjernici, koji su bili puno upućeniji u situaciju nego što su javno priznavali, savjetovali su joj u četiri oka da pobaci. Ona se na to oglušila i rodila dijete, odselivši se u strahu za sigurnost.
Nije taj strah bio neosnovan: njen je silovatelj prijetio i nožem i pištoljem, a jednom je namjerno ispalio metak držeći cijev blizu njezinog uha, što joj je trajno oštetilo sluh.
Silovatelj David Amyx nastavio je desetljećima raditi u JBK-u i protiv njega nikad nije podignuta nikakva tužba.
Osnovano se sumnja da je nastavio s nedjelima. Debbie Vasquez sada ima već više od 60 godina. Pravda je katkad prespora i nedostižna.
Pedofilija može, homoseksualnost zabranjena
JBK je organizirana potpuno drukčije od Katoličke crkve. Uprava (odnosno, izvršni odbor) nema ni izbliza onu moć nad organizacijom kakvu ima Vatikan. Lokalne zajednice su nezavisne, samostalno odlučuju o tome ko će im biti pastor i jedina tačka koja sjedinjuje tih 47 hiljada crkava raznih veličina jest (fundamentalistička) teologija.
Uprava se stoga branila da ona i nema mogućnosti stvarne kontrole nad onim što se događa na nižim nivoima. Dugo su odbijali čak i prijedlog da se makar napravi jedna baza podataka s popisom pedofila i silovatelja među djelatnicima JBK-a.
Ali ista ta uprava nije imala problema da iz svog članstva isključi crkve koje su se drznule uzeti žene za pastore. Ili, daleko bilo, počele liberalnije gledati na istopolne odnose. Crkvenim je vođama pedofilija bila puno razumljiviji i prihvatljiviji fenomen od homoseksualnosti.
Tek su ovih dana odlučili konačno napraviti traženi spisak i objaviti ga. Sada ni sami ne znaju što reći nakon tolikog broja počinjenih i nekažnjenih zlodjela.
Recept za pedofiliju u crkvi
Polno iskorištavanje djece nije vezano samo za crkvu – gdje god imate djecu, imat ćete i pedofile. Ima ih i po školama, popravnim domovima, sirotištima i ko zna gdje sve ne.
Ali prema svemu onome što vidimo – najviše ih ima upravo po crkvama. I to očito nije slučajno.
Glavni razlog tome, kao što i ova najnovija mučna priča otkriva, definitivno nije celibat – koliko god on bio neprirodan i bezvezan – jer se onda pedofilija ne bi dogodila i baptistima.
Dva su ključna sastojka neophodna da biste u nekoj organizaciji imali ovakvu poplavu pedofilije. Kao prvo – odnos autoriteta između odraslog čovjeka i djeteta. On svakako postoji i na relaciji učenik – učitelj, ali nigdje nije tako izražen kao u odnosu djeteta i svećenika u ulozi božjeg predstavnika.
Drugi sastojak, koji se jasno pokazao i kod katolika i kod baptista, jest uprava koja se namjesto kažnjavanjem pedofila bavi zataškavanjem skandala. Pedofili u tome vide zeleno svjetlo da mogu raditi što im god padne na pamet i da će u slučaju bilo kakvog razotkrivanja trpjeti prije svega žrtva.
Nedodirljiva crkva
A postoji i treći sastojak – to je država koja s posebnim respektom gleda na crkvu i njezine službenike. Istini za volju, američka je policija hvatala neke baptističke pastore zbog, primjerice, posjedovanja dječje pornografije. To je očito bila tek kap u moru zlodjela.
Razlog ovako mlakoj reakciji je vrlo jasan: na bogoslužja dolaze i brojni policajci, suci, političari, senatori, čak, kako rekosmo, i predsjednici.
Država ne smije tetošiti crkvu, nego joj nametnuti zakonske obveze o prijavljivanju svih slučajeva seksualnog nasilja. I oštro kažnjavati i počinitelje i njihove zaštitnike.
U međuvremenu – pazite kome šaljete svoju djecu.
Preuzeto sa: index.hr
