Ovo je vrlo stari običaj u Afganistanu u kojem se dječake oblači u žensku odjeću i prisiljava da plešu zanosno kao žene, a pred odraslim muškarcima. Svaki od njih ima svoga vlasnika koji s njime upravlja kako želi. Vrlo su često žrtve seksualnog nasilja i zlostavljanja.
O ovome se ne priča puno, to je javna tajna i tabu u Afganistanu, sve svjetske organizacije su uglavnom usredotočene na nepostojeća prava žena u ovoj zemlji, pa su dječaci koji plešu nekako ostali po strani, kao nešto o čemu se ne govori i u što se nitko ne želi miješati. Praksa dječaka koji plešu na proslavama stara je nekoliko stotina godina, jer je ženama bilo zabranjeno da tako javno plešu. Žene su općenito bile nevidljive, skrivene iza vela, uvijek zatvorene, pa su muškarci na ovaj način doskočili tome problemu. Ipak, u novije vrijeme ‘tradicija’ je zapravo pretvorena u krijumčarenje dječaka i raj za pedofile.
Njihovi vlasnici su bili lokalni moćnici, pripadnici mudžahedina koji su se borili protiv Sovjeta, pripadnici afganistanske vojske i policije, ljudi dobro umreženi koji se ovime mogu slobodno baviti bez straha da će biti uhićeni. Inozemne organizacije koje su boravile u Afganistanu, vojske, sve misije… Svi su oni znali za to i okretali glavu. Kada bi im netko slučajno svratio pozornost na to, govorili bi da ne žele trzavice s aktualnom vlašću, da se ne žele petljati u lokalne stvari i sl. Jedini koji su ovoj priči odlučili stati na kraj bili su – talibani.
Tijekom njihove vladavine, od 1996. do 2001., običaj ‘bacha bazi’ je zabranjen i likvidirali su svakoga tko je bio povezan s tom praksom. Kad su skinuti s vlasti 2001. godine, ova praksa je opet zaživjela i prilično se proširila zemljom. Bila je najprisutnija u najmanje razvijenim regijama gdje su moćnici davali siromašnim obiteljima novce za njihove dječake, obećavali da će ih obrazovati i dati im budućnost, no dječaci bi potom završili kao seksualno roblje.
Ipak, postoje mnoga izvješća temeljem kojih su se ‘dječaci koji plešu’ pojavljivali i na proslavama u Kabulu i drugim razvijenijim sredinama i bilo je više nego očigledno da je ovo priča koja je sezala puno šire i dublje, previše je ljudi bilo u to upleteno i horroru se nije moglo stati na kraj.
Dječake bi odvodili u dobi od oko 9 godina, vježbali ih za ples, pripremali za taj ‘posao’, a onda bi ih njihov vlasnik osobno iskorištavao ili bi ih podvodio. Za jako zgodne dečke mogle su se postići vrtoglave cijene. ‘Karijera’ ovih dječaka bi prestajala netom prije 18-te godine odnosno kad bi se počela pojavljivati brada. Tada više ne bi bili zanimljivi svojim vlasnicima. Njihov život nakon toga bi uglavnom bio uništen, mnoge bi i ubili.
Puno je groznih priča, a ‘bacha bazi’ se dotaknuo i Khaled Hosseini u knjizi ‘Gonič zmajeva’, s time da je zlotvora koji je kod sebe držao ‘bacha bareesha’ odnosno ‘dječaka bez brade’, pretvorio u talibana.
No, kao što je rekla Dee Brillenburg Wurth koja je radila kao stručnjak za prava djece pri misiji UN-a u Afganistanu, “Svidjelo vam se to ili ne, talibani su po ovom pitanju donijeli bolji zakon. Oni ovu praksu vide kao grijeh i odlučili su je iskorijeniti.”
Osuđujem svako nasilje, svako oduzimanje osnovnih ljudskih prava, smatram da je najvažnije da se ljudi u zemlji u kojoj žive osjećaju sigurno, neprogonjeno. Na žalost, u Afganistanu već jako dugi niz godina ljudi proživljavaju grozne stvari. A kad se ovakvo zlo spusti na djecu, to je dno. Kako očekivati da se društvo oporavi ako se najveće zlo čini onima koji su tek počeli živjeti i koji trebaju biti budućnost toga društva? I nemojmo zaboraviti da se to odvija(lo) pod ‘budnim’ okom međunarodne zajednice. Molim vas da sherate ovu priču o kojoj se jako slabo priča.
Hvala.
Kristijan Iličić
