Hoćemo prvo da ustanemo i održimo minut šutnje!? Zašto? Zato što su umrli moral,
etika, ljudskost, zakon, norme, pravila!
Vjerujem da ste već shvatili o čemu pričamo i o kojoj situaciji. Da, pričamo o Moameru Kasumoviću. Glumcu, umjetniku, građaninu Bosne i Hercegovine. Ovako bismo rekli za njega prije pet dana, danas ćemo reći samo jednu riječ – PEDOFIL. Glumac jeste bio, jer je vješto glumio da je dobar, fin, pomalo smotan, ali onako simpatičan momak. Umjetnik, jeste, i to dobar kada je uspio da tri godine vješto zataška čitava slučaj, jer samo vrsnom umjetniku može da pođe za rukom da stvori jedno ovakvo djelo.
Djelo šutnje od tri godine, djelo prikrivanja toga da je Moamer Kasumović prije tri godine bludničio nad djetetom od 14 godine.
Djelo, krivično djelo zbog kojeg nije ležao ni dana u zatvoru, a bio je osuđen na godinu. Nije ležao jer je svoju kaznu otkupio. Platio!
Ostadosmo pomalo nijemi, je li od šoka, od činjenice da je to uradio nekog koga smo gledali na televiziji, da se to desilo kod nas, da se to desilo u Sarajevu a ne nekom američkom gradu. Ostali smo nijemi posmatrači predstave i pognute glave izađosmo iz pozorišta. Valjda, nemamo šta da kažemo ili ne želimo ništa da kažemo, možda i ne znamo šta reći.
Sve nas je zateklo ovo, ne samo čin koji se desio, već čitava priča. Da se sve ovo dogodilo prije tri godine, da niko nije ništa znao, bar tako kažu, da novinari nisu ništa „nanjušili“ na druženjima s glumcima, pogotovo glumcima koji kada malo više popiju otkriju i koliko puta su ženu prevarili, a ne šta im je uradio kolega. Da se po tim glumačkim druženjima nije proširila vijest, da niko nije o tome pričao na pauzama od snimanja, na žurkama Sarajevo Film Festivala. Da FGR (FINA GRADSKA RAJA) nije ništa čula dok je ispijala kafu u poznatom Sarajevskom lokalu „Vatra“ dok su gledali i osuđivali ko je šta obukao.
Da Sarajevska elita, ova „creme de la creme“ sorta nije čula ni jedan trač, ama baš ni jedan trač u ove tri godine.
Zanimljvo!
Ni pošteni i časni, ni nemoralni i promiskuitetni.
Po prvi put u historiji grada, Sarajevo sa svim svojim različitostima i dobrim i lošim, ostalo je nijemo.
Koliko ovakvih slučajeva ima, koliko je djece doživjelo ruku nekog starijeg na mjestu gdje ta ruka ne treba biti, koliko djece sada sjedi i gleda u svoj zid dok čita sve ovo u medijima i razmišlja o onome što su oni preživjeli.
Gleda svaki dio svog tijela koji je dotakao neko ko nije smio, kakve misli prolaze kroz glavu. Kakva tuga, bijes, sram, mržnja i nemoć su u glavi jednog djeteta od svega 14 godina.
Dok naš uvaženi glumac slobodno hoda podignute glave, ubira plodove slave, doživljava ovacije po raznim pozorištima i sebe smatra umjetnikom.
Nekako, glumci su vazda sebe smatrali višim sojem društva, oni su nosioci kulture, oni su kulturni radnici, oni udahnu život bezličnim likovima Šekspirovih romana, oni daju dušu Tolstojevim fikcijama, ma skoro pa nebeski narod.
Ruku na srce, ima ovih normalnih, finih, srdačni i nasmijani, ali njih je manjina.
I za kraj, Damire, sunce ti kalajsano, ti ipak ispade najluđih od svih.
