Ukrajinu štite muškarci sa oružjem. Ukopani su u rovove i postavljeni na mnoge baze koje su postavljene linijama fronta. Ali otkako je rat počeo, pojavila se još jedna herojska figura: žene sa oružjem. Jedna od njih je Olesia Vorotnyk, balerina Nacionalne opere Ukrajine koja je napustila kompaniju da brani svoju zemlju.
Sada ima 30 godina, gospođa Vorotnyk se profesionalno bavi plesom od 2009. godine. Bila je gimnastičkarka prije nego što je sa deset godina počela da uči balet. Studirala je na Kijevskom koreografskom fakultetu, a zatim se pridružila plesnoj trupi Nacionalne opere. “Karijera koja je bila teška za noge”, kaže ona jednostavno.
Odsluženje vojnog roka je dio njene životne priče kao i ples. Njen muž, sa kojim je imala sina, poginuo je prije tri godine u žestokom sukobu na istoku Ukrajine koji je uslijedio nakon pobune koju je podržavala Rusija 2014. godine.
Kada je u februaru započeo novi rat, znala je da mora nešto da preduzme, ali nije bila sigurna šta. “Ipak, znala sam da pucam”, kaže ona. “To je bio moj hobi. Znala sam da ako dođe do potpune invazije, da neću otići u inostranstvo. Boriću se.”
Odmah je napustila balet i zauzela položaj na kontrolnom punktu, naoružana Kalašnjikovom. Tih prvih nekoliko dana je bio haos, prisjeća se ona. Rečeno je da su ruske trupe opkolile grad. Ljudi su čekali da tenkovi uđu. Gospođa Vorotnyk je odlučila da počne sa evakuacijom civila. “Koristila sam sporedne puteve da izvučem ljude. Uglavnom su to bile moje prijateljice, žene sa djecom.”
Ubrzo je odlučila da se pridruži snagama Teritorijalne odbrane, vojnoj rezervi zemlje. Nije bilo lako ući. Svi su htjeli da se prijave – a prednost su imali muškarci sa vojnim iskustvom: “Kao balerina nisam bila na vrhu liste”. Ipak, smatra ona, postoje neke korisne sličnosti između baleta i služenja vojnog roka.
Balet usađuje disciplinu. Njeguje snagu uma – i znači tolerisati bol. “Cipele bole; ostati na prstima boli”, kaže gospođa Vorotnyk. “Vaša stopala krvare. Ali naučite da plešete kroz sve to.” Ona poznaje nekoliko žena koje su sada u službi vojske koje su studirale ritmičku gimnastiku, koju iz sličnih raloga, vidi kao srodnu vojnoj obuci.
Tako je čekala u redu u lokalnoj kancelariji za regrutaciju i na kraju je prihvaćena. Tako je započeo živo čuvanja svog komšiluka u Kijevu, pištolja prebačenog preko ramena i rada na kontrolnim punktovima. “Bila je to noćna mora”, prisjeća se ona. “Strah od sabotera je bio svuda.” Pomogla je da se evakuiše još ljudi, jednom provodeći 19 sati vozeći neke do (relativne) bezbjednosti u zapadnoj Ukrajini.
Rusi su granatirali Žitomirsku magistralu, koja ide do moldavske granice, a ona je prinuđena da koristi krivudave seoske puteve dok je pucnjava grmila oko njih.
Za gospođu Vorotnyk, rat – i činjenice – su jednostavne. Ukrajina je velika suverena nacija, čiji narod demonstrira svoje jedinstvo. “Svaki građanin igra svoju ulogu”, kaže ona. “Želimo da naša djeca odrastaju uz jaku, samouvjerenu Ukrajinu, a ne laži koje su nam prodavane tokom Sovjetskog Saveza.”
Etapa istorije
Umjetnost ima posebnu ulogu u ovoj borbi. Sa različizom žestinom, ruski carevi i sovjetski vladari su vjekovima žigosali ukrajinsku kulturu, proganjajući ukrajinske umjetnike, ismijavajući njihove nacionalne težnje i potiskivajući njihov jezik.
Ovdje je kultura uvijek politička – nikad više nego tokom rata u kome su istorija i identitet osporavani kao i teritorija. Od kada je počeo, na primjer, baletska kompanija gospođe Vorotnyk više ne koristi radove Rusa. “Ne postoji više ‘Labudovo jezero’”, kaže ona. Gotovo je sa Čajkovskim.
Na Zapadu se nastavljaju rasprave oko bojkota ruske kulture – kako izbalansirati bijes i angažman, da li napraviti razliku između klasičnih i aktuelnih umjetnika ili između onih koji sada podržavaju Kremlj i onih koji ga odbacuju. Za gospođu Vorotynk i mnoge druge u Ukrajini, situacija ja jasna.
“Stranci ne razumiju u potpunosti našu poziciju jer je balet uvijek povezan sa Rusijom”, kaže ona. Ali ljudi u okupiranom Mariupolju su odbili da uzimaju hranu i humanitarnu pomoć od Rusa – izabrali su da gladuju. Nije fer da balet izvodi ruska djela dok oni pate.
Početkom juna gospođa Vorotnyk je odlučila da je vrijeme da ponovo zapleše. Teške borbe su se odavno udaljile od Kijeva. Njeno sljedeće izvođenje biće u “Die Libelle” od Josefa Straussa.
Gospođa Vorotnyk yna da može biti pozvana da služi vojsci u bilo kom trenutku. I dalje skoro svaki dan vježba pucanje. Ona i dalje volontira u svom komšiluku. Usred raketnih udara na grad, ona zna da je nasilje daleko od kraja; za nju je uvijek blizu. Pokazuje nam na telefonu sliku svog sina, kada je bio beba. Umotan u pancir njenog mrtvog muža.
