Legalno gledajući, žene nisu primorane da prihvate bolnički protokol kada dođu da se porode, ili u bilo koje vrijeme tokom trudnoće. Od trudnih žena očekuju njihove porodice, medicinski radnici, pa čak i potpuni stranci da se one povinuju instrukcijama koje daju zdravstveni radnici, da se ignorišu njihove vlastite želje – jer imati viziju kako želimo da dočekamo svoju bebu se smatraju nerealističnim i sekundardnim u odnosu na sigurnost.
Zakon je, međutim, sasvim jasan, trudne žene NISU lude ili iracionalne, one imaju potpunu sposobnost donošenja odluka. Nadalje, imaju pravo da donose odluke glede vlastite trudnoće i poroda, i zdravstveni radnici moraju pružiti usluge koje traže.
Kada žena kaže: “Moj doktor/babica mi dozvoljava da idem preko 41. sedmice prije nego me indukuju” ili “CTG je obavezan u mojoj bolnici, to im je protokol”. možemo odmah ustanoviti dvije stvari:
– Da zdravstveni radnik na kojeg pri tome misli, nije bio jasan pri razgraničenju legalne obaveze trudnice nasuprot njene lične preferencije glede neke prakse i protokola institucije u kojoj radi
– Da zdravstveni radnici nisu ispunili SVOJU legalnu obavezu: da obezbijede ono što je poznato kao INFORMIRANI PRISTANAK (ili ga je bolje nazvati Informirano odlučivanje).
Koristeći gore navedene scenarije, ono što bi mi TREBALI čuti da nam žena kaže je sljedeće:
“Moj doktor/babica je raspravio sa mnom koje izbore imam nakon što dođem u 41. sedmicu. Trenutno ispitujem koristi i rizike indukcije i čekam da se moje dijete rodi.” i “Moja bolnica nudi kontinuirano praćenje fetusa tokom poroda. Ponudili su mi materijal za čitanje kako bi mi pomogli u odluci.”
Da budemo načisto, kada doktor, babica ili sestra, kažu ženi da je njihov bolnički protokol jasan, kada ne raspravljaju koristi I RIZIKE, kada ne pojasne da je žena zakonski u mogućnosti da odbije, ONI KRŠE ZAKON, jer zakon zahtijeva informirani pristanak, i podržava informirano odbijanje.
Kada žena odbije bilo šta u trudnoći ili porodu ona ne krši nijedan zakon
Doktori, babice i bolnice ne mogu “dozvoljavati” ženi da čini nešto jer oni nemaju zakonske snage koja im daje to pravo “dozvoljavanja”. Zakon omogućava jedino trudnoj ženi moć nad svim odlukama koje se tiču nje i njenog djeteta. Doktor, babica, muž ili porodica žene ne mogu donijeti odluku za ženu osim ako ih sud nije ovlastio preko advokata, da donose medicinske odluke.
Bolničko osoblje redovno ostavljaju dojam na trudne žene i žene u porodu kako su njihovi protrokoli zakonski obavezujući, međutim, protokoli su dizajnirani kako bi njihova institucija funkcionisala bez zapreka. Nisu zasnovane na najnovijoj praksi zasnovanoj na dokazima, i to je jasno kada vidimo da različite bolnice imaju različite protokole i stope u intervencijama tokom poroda. Protokoli služe kao vodiči za osoblje, kako bi se standardizovala njega, a ne kao zakon za žene u porodu.
Zdravstveni radnici u porodilištima bi trebali biti zakonski obavezani da izjasne svoje motive. Žene imaju pravo da znaju da li je njihovo zdravlje zaista ugroženo ili jednostavno preferiraju žene da se povinuju bolničkim protokolima. Zdravstveni radnici također trebaju biti vrlo jasni da oni mogu samo preporučivati, a da odluka stoji na ženi.
Nažalost, nije neuobičajeno da trudnice misle da se ništa ne pitaju glede medicinske njege koja im se pruža, i zato one upravo koriste riječ “dozvolio mi je”, i govore o bolničkom protokolu kao da su primorane da mu se povinuju kao da je u pitanju zakon. Iako neki zdravstveni radnici zaista objasne ženama da mogu odbiti neke preporučene aktivnosti tokom poroda, obično se ne pridržavaju toga na samom danu poroda. Ovo se nekad naziva Namami i Obrni, ali također može biti u pitanju jednostavno loša komunikacija među bolničkim odjelima.
Istina je ova, žene nisu samo primarni donosioci odluka, zakonski gledajući, već su i nevjerovatno kompetentne kada im se “da” sloboda da to i urade. Ljudi koji vjeruju da se žene trebaju povinovati hirovima medicinskih radnika i bolničkim protokolima pokazuju jasan nedostatak razumijevanja važnosti poroda kako za ženu tako i za bebu.
Jedina osoba koja može “dozvoliti” bilo kome nešto tokom trudnoće i poroda, jeste sama trudnica, i jedini protokoli koji su zaista važni su njeni.
Izvorno objavljeno na http://wholewoman.com.au
