Na ulazu prvo što vidim je pun hodnik. Starih, iznemoglih, invalida, ljudi srednjih godina, izranjavanih, djece svih uzrasta. Svi pomiješani i čekaju. Bog zna od kad. Neki stoje, neki sjede na klimavim i prljavim klupama. A ima ih veoma malo. Smrad znoja, nečistoće i ustajalih i prastarih zidova se širi bolnicom.
Predajem napokon papire nakon pola sata čekanja da ih samo predam. A nakon toga slijedi čekanje. I posmatranje.
Ljudi ulaze i izlaze iz ordinacija, bez ikakvog reda. Doktori takođe. Ali s kesama u rukama. Fast food hranom koja samo pridonosi mirisima, da ne kažem smradu koji se širi. Ljudi koji jedva stoje na nogama naslanjaju se na zidove jer haos je mala riječ za ono što se tu događa.
I čekanje se nastavlja. Ljudi koji su došli sat vremena poslije mene, ulaze prije mene, dobijaju ono zbog čega su došli i odlaze.
A sestre samo govore “djeca imaju prednost”, iako su djeca davno završila svoje preglede.
Doktore boli briga. Nekulturu i požurivanje da se samo što prije završi takozvani pregled koju sam prošli put doživjela od “uvaženog” doktora riječima ne mogu da izrazim. Ali sigurna sam da ko god je bio tamo zna o čemu pričam.
Bez ikakve organizacije, svi koji se u tom holu nalaze naručeni su u isto vrijeme. A najmanje ima 15 ljudi koji čekaju i još 10 koji su unutra sa sestrama u ordinaciji.
Tri odjela nalaze se u jednom. Petoro ljudi uđe u ordinaciju, nakon pola sata desetoro ih izađe. Kojim čudom i kuda su ušli, niko ne zna. Dijete koje čeka na operaciju pušteno je da čeka dva sata, a čovjek s Alzhajmerovom, trese se, sjedi u kolicima i po njihovom ponašanju mogao bi tu dočekati i smrt, a oni ga ne bi primili.
I nakon dva i po sata čekanja, dan pred praznik (kad sam bila naručena) bila sam prisiljena otići bez da sam dobila adekvatnu pomoć.
Toliko o sistemu.
I na kraju traže od mladih ljudi da ostanu i da se bore. Za šta da se borimo?
Dajte mi jednu valjanu stvar koja meni pruža potpunu sigurnost u ovoj državi da mogu imati adekvatno obrazovanje, liječenje i zaštitu i ja ću ostati i lično se boriti da i drugi ostanu. Nema je, zar ne?
Do tad zbogom svima i svu sreću i uragan (ne vjetar) u leđa onima koji odlaze. Idite što dalje i što prije, prvom prilikom. I ja ću.
