Šoping je zabava koja se često završava suzama u skučenoj kabini za probavanje, a za to su krive nejasno definisane veličine koje ne uzimaju u obzir tipove tijela.
U ovom članku pitamo se odakle dolaze te naizgled proizvoljne veličine? Sjedite, otkopčajte pantalone i uživajte u ovom istorijskom sažetku o veličinama ženske odjeće.
„Standardizovano određivanje veličina nije se pojavio do četrdesetih godina prošlog vijeka“ navodi Lin Boredi, modna i tekstilna tehološkinja, vanredni profesor Bufalo Državnog Univerziteta.
„Prije toga veličine za mlade djevojke i djecu su sve bile zasnovane na broju godina, pa bi veličina 16 označavala komad za šesnaestogodišnjakinju. A za žene razlika u veličinama bila je zasnovana na veličini grudi.“
Pretpostavka da sve trinaestogodišnje djevojčice i žene sa obimom grudi od 36 inča izgledaju isto vrlo je problematična, ali proizvođači su se vodili idejom da većina žena zna da šije i prepravlja odjeću.
Međutim potrošači i industrija kataloške prodaju u procvatu, koja se razmnožila sa preseljenjem Amerikanaca u ruralna područija, bili su spremni za promjenu. U čalnku iz 1939 pod nazivom „Bez ekstravagancije“ (No Boondoggling) TIME magazin je istraživao napore Ministarstva Agrikulture da standardizuje žensku odjeću.
Američkih proizvođači pocijenili su da godišnji troškovi manufakturisanja odjeće u više raličitih veličinam iznose na 10 miliona dolara, pa je ministarstvo dobilo zadatak da te veličine i odredi. „Svaka žena – aristokratkinja, guvernanta, služavka, čistačica, igračica – biti će premjerena na 59 različitih mjesta“ navodi članak.
Podaci su sakupljeni, a u anketi je učestvovalo 15 000 žena. Takav projekt je izuzetan za svoje doba, naročito ako uzmemo u obzir da se sve radilo ručno, ali greške su se ipak podvukle.
„Imao je mnogo mana“, slaže se Bet Dinkuf Čarlston, profesorka Parsons Škole Mode. „Prosječna američka žena nije predstavljena tim podacima. Prosječne proporcije bile su ipak veće.“ Istraživanje je rađeno na dobrovoljnoj bazi, mahom su učestovale žene nižeg socioekonomskog statusa jer im je honorar bio potreban.
Primarno su u pitanju bile bijele žene. Veličine su na kraju određene na osnovu veličine grudi, vodeći se pretpostavkom da sve žene imaju figuru pješčanog sata.
U drugoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka Američka Poštanska Asocijacija (Mail-Order Association of America) zatražila pomoć Nacionalnog Biroa Standarda (današnji Nacionalni Institut Standarda i Tehnologije) u reevaluaciji dimenzionisanja.
Novo prikupljanje podataka je organizovano ali učesnice su bile većinom žene koje rade u vazduhoplovstvu, jedne od najspremnijih ljudi u državi. Nova skala veličina napravljena je 1958 i i dalje je bila nerealna. Veličine su se kretale od 8 do 38 sa indikacijama visine T (tall/visok), R (regular/prosječan) i S (short/nizak) i znakovim plus ili minus za širinu obima.
Nije postojala veličina nula, a kamoli veličine poput 3x nula koje se danas prodaju.
Amerikanci su postajali vremenom sve veći, ali njihove veličine sve manje.
Novo dimenzionisanje se razvijalo na osnovu taštine. Tokom decenija, naciolani vodič za veličine se upotebljavao manje i manje, komadi odjeće markirani su sa sve manjim brojevima i naposlijetku, 1983, Ministarstvo Trgovine je povuklo svoje trgovinske standarde ženskih veličina u potpunosti.
Privatna organizacija pod nazivom ASTM International je od 1995 počela da objaljuje svoje tabele veličina.
Veličina 8 je 1958. godine odgovarala obimu grudi od 31. inča, obimu struka od 23.5. inča i obimu kukova od 32.5 minča. Prema standardima iz 2008., mjere za veličinu 8 povećale su se za pet do šest inča u sve tri kategorije, što odgovara približno veličinama od 14 do 16 iz 1958.
Uočavamo brzu i naglu inflaciju u veličinama u toku sve kraćih vremenskih perioda, pa veličina 2, 2011. godine bi 1995. bila veličina 4 ili čak 6.
Sa veličinama mijenjaju se i ideali ljepote. Boredi dodaje: „U četrdesetima manekenkama su se smatrale žene koje nose veličinu 16, a u šestedetima žene veličine 14. Merlin Monro je bila dvanaestica šezdesetih, što bi danas odgovaralo veličini 6.“
Danas, prodavnice većinski baziraju veličine prema ličnim preferencama, što je dodatno frustrirajuće pri online kupovini. Kupovanje odjeće koja pristaje vašim dimenzijama moguća je samo ako ste već kupovali u tim prodavnvicama i dobro poznajete asortiman.
Da li smo stvarno osuđeni na propast u ovoj konfuziji veličina?
Možda ipak ne. Nove tehnologije donose revoluciju i u tekstilnu industriju. Uzimanje mjera je napredovalo, sada imamo 3D skenere i digitalne kabine za probavanje. Nove opcije za kupovinu odjeće niču, a sa 3D štampačima možda svaki pojedinac počne proizvoditi svoju odjeću.
