Oslikavanje tijela kanom je tradicija koja se iz arapskih zemalja posljednjih godina proširila i Evropom. Neizbježni rituali u životima žena u, recimo, Indiji ili Pakistanu, kao privremena tetovaža sve su popularniji i kod nas.
Ipak, tetoviranje kanom je mnogo više od pukog uljepšavanja – oni koji se bave tom vještinom ističu da je to proces koji zahtijeva strpljenje i ljubav.
“Ona je dio ženskih rituala uljepšavanja, a za ljepotu su uvijek potrebni vrijeme i trud. Žene pomalo zaboravljaju da jedna od poenti uljepšavanje jeste upravo u tome da dio vremena posvete samo sebi i svojoj ljepoti.
Zato me iskreno i raduje što je kana zadnjih godina izazvala interesovanje i kod nas”, priča Vildana Bratić iz Fojnice, čiji je put do kane, kako kaže, bio malo neobičan, malo avantura i pun pokušaja i promašaja dok nije našla način da je uklopi u svoj život.
Nakon priča iz djetinjstva o kinjanju, 2003. godine je od prijatelja iz Indije, između ostalog, dobila i vrećicu kane i šablone.
“Šabloni su bili samoljepljivi, premali za moju ruku, ali je ipak sve to izazvalo moju znatiželju. Prijatelj mi je rekao da se prah jednostavno zamuti sa vodom i nanese na kožu. Ništa više, jer vjerovatno ni on sam nije bio upućen, što će mi nekad kasnije, kroz par godina, biti i sasvim jasno. Moj prvi pokušaj je bio jedna ružna, žuto-narandžasta mrlja na dlanu”, prisjeća se ona.
Nakon više neupjelih pokušaja, tek joj je odlazak u Indiju otvorio put u tajne tetoviranja kanom, gdje je od tamošnjih majstorica upijala znanje.
“Da vam pomognem dočarati sliku, zamislite prostoriju punu žena, zavaljenih na jastucima kako nemarno čavrljaju ruku pruženih da im se nanese kana ili da im se osuši ako je to već urađeno. Tada samo bace letimičan pogled, kratko pohvale ženu koja je to nacrtala i nastave čavrljati uz neizbječnu šoljicu čaja. Sa druge strane ja sam upijala svaki pokret i svaku šaru dok su meni iscrtavale ruku. I sada, nakon toliko godina mislim da nikada neću dostići taj nivo ljepote i preciznosti, ali shvatam i to da kana, u tom obliku, nije dio moje izvorne tradicije, nisam rođena okružena time niti svoj život nastojim da posvetim isključivo kani. Ona je bila i ostala jedan od mojih hobija”, kaže Vildana.
Kana je biljka koja raste širom Sredozemlja, Bliskog Istoka pa do Indije. Bere se, suši, melje i u vidu praha dolazi do nas. Pošto se radi o biljci, jačina boje zavisi i od usjeva te godine, da li je bilo dovoljno kiše, odnosno sunca. Svako ko se bavi kanom ima svoj recept, tako da nema konačne i jedinstvene recepture. Eterična ulja pomažu razvitku boje, kao i kiselost (najčešće se koristi svježi sok od limuna), ali veliku ulogu u razvoju boje imaju vanjska i lična temperatura, cirkulacija krvi klijentice, kao i tip kože.
“Kanu je moguće napraviti ili je kupiti gotovu. Prirodna boja je crvena/smeđa, iako su danas dostupne kane u različitim bojama – od bijele do crne. Što se tiče postojanosti, tetovaža na koži ostaje od pet do 15 dana”, pojašnjava Sarajka Ilma Đuliman.
Kana je u njenom slučaju počela kao hobi, zatim prerasla u posao, a nastavila se kao nešto u čemu uživa raditi i što je neizostavan dio nje.
“Svakim novim crtežom proširujem svoje vještine i znanje, stičem novo iskustvo koje mi pomaže u daljem radu, i što je najvažnije i najljepše, izražavam sebe, svoje misli i kreativnost”, dodaje Ilma, čije su klijentice najčešće djevojke koje tetovažu žele povodom djevojačke večeri, udaje ili, recimo, odlaska na more (stoga su i najpopularnije tokom ljeta).
U svijet kane je kao svojevstan hobi ušla i Jasmina Jašarević iz Bihaća. Sve je počelo prije tri godine, kad je uradila prvu henna tetovažu, što joj se učinilo zanimljivim, pa je, uz nagovor prijatelja koji su znali da ima dara u crtanju, odlučila da se okuša.
“Većinom su djevojke te koje traže da ih kinam, možda jer je to više zastupljeno kod ženske populacije. Tako nešto žele jer može biti i modni dodatak. Danas je kinanje mnogo popularnije nego prethodnih godina, a nadam se da će uskoro biti još više klijenata”, pojašnjava ona.
Ipak, nesvakidašnji motiv za ulazak u primamljivi svijet crtanja kanom imala je jedna Sarajka. Amina Kokanović je prije četiri godine odlučila da se počne baviti kinanjem zbog – mačka.
“U početku sam radila samo prijateljicama i rodbini. Trebao mi je novac za kastraciju mačka, s čim se roditelji nisu slagali, pa nisu htjeli finansirati, tako da sam napravila oglas na Facebooku i zaradila taj novac. Nastavila sam raditi s tim i super mi dođe par markica jer sam student”, ispičala je za Lolu Amina, kojoj je hennu uradila prijateljica Arapkinja, što joj se dopalao i nakon čega je svoj talenat za crtanje odlučila da pretoči u uljepšavanje kanom.
Ipak, kaže da je za ovu vještinu potrebno više od talenta.
“Potrebno je savladati neke pokrete kao što su npr. ‘suzice’. Isto tako, potrebno je imati smirenu ruku i strpljenje. Kasnije je sve lako i ja, a mislim i drugi crtaci henne uživamo u tome”, naglašava ona.
Iscrtavanje može trajati par minuta, ali i nekoliko sati, zavisno od veličine crteža i njegovih detalja. Nakon nanošenja kanu treba pustiti da se osuši, ali ne i previše. Kada linije počnu polako da pucaju treba ih natapkati agdom, odnosno razmućenim šećerom u malo vode. Ovo će zalijepiti kanu za kožu i zadržati je duže vlažnom, što će rezultirati boljom bojom.
“Crtanjem se bavim otprilike osam godina, počela sam iz ljubavi, ali zadnju godinu radim za novac. Nije mi teško ni naporno jer zaista uživam radeći, a još kada vidim zadovoljno lice klijenta onda sam presretna”, kaže Nisveta Terzić iz Sarajeva.
