A, znam da mu nije bilo do natjecanja.
Pričao bih ja o životu, znajući da ću preplašiti smrt.
A ovako, nečija smrt, prepala sav život u meni.
Pričao bih o radostima koje sam planirao do kraja ove godine negdje pod rebra sebi smjestiti, a ovako, ugostih ja tugu u ovih svojih nekoliko kvadrata srca i duše i prigrli je kao da mi je rođena mati.
Šta ću, ne znam drugačije
…
Negdje na početku jeseni, 2022. godine, stigla je zima.
Kako kažu, u Hercegovini nikad ranije. I po svemu sudeći, nikad duže neće ostati.
Negdje na samom početku, ja odmah o kraju.
Nečijeg života, nečijeg postojanja, nečijih snova, jedne obične obiteljske vožnje kući.
Da se odmoriš, zagrliš one koje voliš, poželiš im laku noć i obećaš da će vam nedjelja biti najbolja ikada!
A, zapravo, sve nedjelje u jednoj suboti ostale.
Tri života, jedna smrt postade.
…
Oprostite mi što na kraju vaše subote, ja o početku svoje nedjelje.
Oprostite mi što zbog vaše tišine, ja nikad glasnije nisam izgovarao: volim te i oprosti.
Sebi, a onda i svima oko sebe.
Oprostite nam sve jeseni i zime, ljeta i proljeća koja smo vam ostali dužni. I one selidbe, što na adrese, što u nečije srčane komore, sve obiteljske vožnje, čudne playliste na radiju, destinacije koje ćemo umjesto vas posjetiti, rodbinu čija ćemo leđa umjesto vas grliti, slučajne prolaznike kojim će mahnuti, slavlja na kojima ćemo u vaše ime nazdraviti i život koji ćemo bez vas živjeti.
Oprostite nam što vjerojatno nećemo biti dobri u čuvanju kćerke, ali dat ćemo sve od sebe.
To je najmanje što vam dugujemo.
…
Mirno i sigurno Nebo dragoj Marijani, Borisu i Robertu.
