Putovanja svijetom su san mnogih ljudi i svi mi želimo da posjetimo turistička mjesta prepuna divnih pejzaža, spomenika, restorana u kojima se jedu najegzotičnija jela i piju najukusnija vina. Možete li da zamislite da Vas umjesto u te krajeve svijeta put odvede u opasne, ratne zone ili mjesta na kojima se temperatura spušta i na -60°C? Upravo takva putovanja su strast Kolje Sporija, čovjeka koji je dosad obišao 200 zemalja svijeta kako bi svojim očima vidio šta se tačno dešava u takozvanim opasnim ili siromašnim mjestima i kako ljudi tamo žive. U intervjuu za magazin “Lola” Kolja je pričao o svojim putovanjima po Africi i ledenim putevima Sibira, otkrio kako se putuje sa malo prtljage, gdje je sve uspio da uđe zahvaljujući svome stilu i drskosti, ali i sa kakvim se opasnostima susretao.
Putujete svijetom, ali ne na popularna mjesta. Upravo suprotno; Vaše destinacije su opasne ratne zone. Kako ste došli na ideju da putujete u te krajeve svijeta?
U izvjesnoj mjeri avantura je bila ta koja me je inspirisala, ali u većoj mjeri sam želio sam da vidim i naučim direktnu realnost sukoba i ratova, a ne da se moram oslanjati na veoma pristrasne medije kod kuće.
Koliko ljudi propuštaju time što ne putuju u te zemlje zbog konstantnih izvještaja o sukobima i ratovima?
Ako smo iskreni prema sebi samima jednog dana će rat opet stići i u našu zemlju. Bolje je biti spreman ili čak ga i spriječiti time što ćemo razumijeti vječne sile koje stvaraju takve sukobe. Ljudi koji ne putuju u konfliktne zone bi trebali uzeti u obzir da njihovo mišljenje, koje je obično samo izmišljotina lansirana od strane mainstream medija, može biti dijametralno pogrešno i da je istina praktično obrnuta od onoga u što bi mi trebali da vjerujemo.
Vi takođe idete i u dijelove svijeta gdje su veoma teški i ekstremni životni uslovi, na primjer, putovali ste po Africi i ledenim putevima Sibira. Možete li nam reći nešto više o tim putovanjima?
Nakon što sam posjetio 200 od 206 nezavisnih zemalja svijeta moram reći da je moj trenutni favorit Rusija i njeni udaljeni krajevi do kojih se zimi može doći samo ledenim cestama. Na primjer, stopirao sam na takozvanoj Staljinovoj Dead Trassi, ledenoj cesti u Yamal – Nenetsii, vozio sam zimi po Putu Kostiju u Magadanu na temperaturi nižoj od -62°C. U martu prošle godine sam se u najobičnijoj Lada Nivi našao među prvim strancima koji su stigli na najsjeverniji kraj ceste na svijetu na skoro 73°N na putu za Anabar u Yakutii. Prije nego što sam se prepustio uživanju u niskim temperaturama putovao sam kroz skoro sve dijelove Afrike, uključujući i Ilemi Triangle, napuštenu zemlju u kojoj, kako tvrde Etiopija, Kenija i Sudan, nema ljudi. Najtoplije putovanje u svakom pogledu mi je bilo od Kaira do Benghazija u maju 2011. godine na samom vrhuncu libijskog rata kada je linija fronta bila na samom izlazu iz grada. To je jedino putovanje na kojem sam nosio pancirni prsluk.
Još jedna stvar Vas čini drugačijim od ostalih putnika, a to je da volite putovati sa stilom; izgledate sređeno, a ne nosite mnogo prtljage – ponekad je uopšte ni nemate! Kako ste u tome uspjeli?
Plavi blejzer sa maramicom u reveru u kombinaciji sa sivim ili bež pantalonama i bijela košulja sa krutom kragnom uvijek lijepo izgledaju. Donji veš od merino vune može duže ostati čist. Sa kaljačama vam je dovoljan jedan par obuće. Pravi putnik nosi samo malenu torbu koju može unijeti sa sobom u avion. Minimiziram do maksimuma.
Rekli ste da ponekad putujete kao biznismen, ali uvijek kao džentlmen. Koje su najčudnije situacije u kojima ste se, zahvaljujući tome, našli? Da li ste možda uspijevali da uđete i na neka VIP mjesta zahvaljujući Vašoj odlučnosti i stilu?
Ako izgledate poput običnog turista onda djelujete slabo. Kao biznismen nikad ne odudarate od mjesta i lakše vam je da dođete do lokalnog društva. Odsjedanje u Grande Dame hotelima će vam pomoći da upoznate zanimljive stanovnike i upravo to mi se i desilo u mnogim zemljama. Moj stil i drskost su mi pomogli da uđem u VIP krug na inauguraciju predsjednice Liberije Ellen Johnson-Sirleaf.
Da li imate problema prilikom prelaska granica u zemlje u kojima se ratuje?
Ponekad je lakše kad je zemlja u ratu i kada centralna vlada izgubi moć da sprovede procedure dobijanja viza. To mi se i desilo u Libiji i Kongu. Obično su ratne zone ograničene na određeno područje zemlje i policija ili vojska će zaustavljati ljude prije linije fronta.
Kada stignete na destinaciju kako provodite vrijeme? Možete li nam opisati jedan dan Vašeg puta?
Ne volim se zadržavati na jednom mjestu i zato sam stalno u pokretu, a idealna opcija mi je da se vozim u autu 4×4. Nakon borbe sa lošim terenom volim da nađem utočište u dobrom hotelu, da ispušim cigaretu u lobiju i upoznam zanimljive ljude – slučajno ili po dogovoru. Moja posebna strast su harizmatični hoteli koji imaju neku svoju priču kao što su Airways u Port Moresbyju – Papua Novoj Guinei, Holiday Inn u Sarajevu ili Aman na Svetom Stefanu.
Koja je najopasnija situacija u kojoj ste se našli na svojim putovanjima?
Bilo je to u humanitarnoj misiji kada sam išao u somalijske izbjegličke kampove u Dadaabu i vozio sam se kroz barikade bandita. Samo su me jednom napali zbog novca i to je bilo prije 20 godina na ulicama Tangiera u Moroccu, ali sam se uspio odbraniti. Dva puta sam pokupio tropske bolesti: amebnu dizenteriju u Istočnoj Turskoj i tifus u Maleziji. Najveća opasnost su vjerovatno glupi vozači automobila.
Osim što putujete Vi želite i da pomognete ljudima koji teško žive u zemljama koje posjećujete, bilo da je to zbog rata, klime ili siromaštva. Na koji način im pomažete?
Iskustvo me je naučilo da budem protiv dobrotvornih organizacija i donacija, a posebno u Africi. Najbolje je da lično posjetite siromašne zemlje i potrošite veće sume novca kako biste platili pošten rad u njihovom sistemu.
Koje putovanje ima posebno mjesto u Vašem srcu?
Povratak kući mojoj ženi i psu.
Na putu upoznajete različite ljude; koji susret Vam je bio najdirljiviji?
Moj vozač u Saigonu mi je objasnio kako su SAD bombardovale njegovog oca, majku i sestru i kako je kao dijete bio potpuno sam. No, to je bio najsrdačniji čovjek kojeg možete zamisliti.
Svake godine ste domaćin Međunarodnog kongresa ekstremnih putnika (ETIC) na kojem se putnici druže i dijele priče sa svojih putovanja. Možete li nam reći nešto više o tome; ko sve dolazi na kongrese, šta se tu radi i gdje će se održati ove godine?
ETIC je kongres ljudi koji su najviše putovali po cijelom svijetu, a sastajemo se jednom godišnje u mjestima koja se smatraju nesigurnim kao što su Čečenija ili Somalija. Kongresu se može prisustvovati samo uz pozivnicu i to po preporuci ostalih putnika. Mi vjerujemo da putovanja povezuju kulture, da su etička obaveza i zbog toga je naša skraćenica ETIC. Sljedeći put ćemo se sastati u Darien Gapu između Kolumbije i Paname.
Objavili ste knjigu o svojim putovanjima pod imenom „Bio sam svuda“. Kako biste opisali svoju knjigu; da li je to svjedočanstvo Vaših putovanja i koju važnu poruku ona sadrži?
Knjiga se odlično prodavala u Njemačkoj, ali još uvijek nije dostupna na drugim jezicima. To je bila prva knjiga koja opisuje sistematsko putovanje, scenu „skupljača zemalja“, a u njoj su se našli najslavniji protagonisti poput Charlesa Veleya, Dona Parrisha i Jorgea Sancheza. Pored putovanja u opasne zone ja svojom knjigom promovišem ideje o brzim putovanjima i nošenju minimalne prtljage. Knjiga se može naručiti na Amazonu za manje od 20 evra.
Šta biste poručili čitaocima magazina „Lola“?
Nemojte da sanjate o tome da putujete svijetom tek kada se penzionišete. Putujte sada. Na primjer, ako putujete samo vikendima iz centralne Evrope možete obići oko 80 zemalja. Putujte brže, vidite više. Ukoliko razumijete sistem kod svoje kuće – a malo ljudi ga shvata – onda ćete razumijeti društva bilo gdje u svijetu. Ljudi se ne razlikuju po rasi ili boji kože, već po klasi. Društvena igra je svuda ista. Ne gubite vrijeme na posjete standardnim spomenicima iz vodiča ili na gledanje plemena koja za jedan dolar plešu sa smiješnim šeširima na glavama.
S kim putujete i koji oblik prevoza najčešće koristite?
Kad god je to moguće najradije putujem svojim ili iznajmljenim automobilom. Idealna opcija mi je da putujem sa svojom ženom ili sa jednim od najboljih prijatelja. Aerodrome izbjegavam otkad vlada zbrka na čekiranju i u redovima.
Prije nego što ste počeli da putujete radili ste kao marketing menadžer za kompaniju „Hugo Boss“. Kakvo je to bilo iskustvo za Vas i da li i danas nosite njihova odijela?
To je bio posao iz snova koji me je odveo na utrke Formule 1 i ostale događaje u svijetu sponzorisane od strane kompanije „Hugo Boss“. Danas više volim da nosim odjeću sašivenu po narudžbi od materijala koje radi moj tekstilni partner KTC u Hong Kongu, ali kompanija „Hugo Boss“ i kolege su još uvijek u mome srcu.
Ko je Kolja Spori privatno? Šta je ono što Vas čini sretnim?
Kao preduzetnik i kontakt broker nikad nisam povlačio liniju između privatnog i poslovnog života. Sretan sam ako mogu da spojim ljude i da pridonesem njihovim životima, bilo u finansijskom ili duhovnom smislu.
Putovanja su svakako nešto što obogaćuje čovjeka u svakom pogledu. Priznaćete da su posebno značajna ako na njima možete nekome i da pomognete, a Kolja Spori je definitivno pronašao način na koji to može i da postigne. Lekcija koju svi možemo da naučimo iz njegovih putovanja jeste da ništa nije nemoguće i da mnoge stvari nisu onakve kakvima se čine.
