Na stranu tzv. antipoduzetnička klima, najveća prepreka da se odvažimo i krenemo u realizaciju nekog projekta jest strah od neuspjeha, odnosno mogućnost da će nam se netko smijati. Jer, mala smo sredina, svi svakog znaju, bože što će ljudi reći?
U nas se nitko ne rastavlja, to je moderno samo kod vas u Zagrebu, čula sam komentar jedne poznanice iz malog mjesta. Ne mislim da su ljudi na selu neki savršeni ljudi i moralne vertikale, tim više jer se mnogi iz sela po preseljenju u grad počinju oslobađati ograničenja iz sela.
Neke čak, zamislite, idu i na umjetnu oplodnju iako je crkva to zabranila. Neke se usude i rastaviti. Jer tu se mogu izgubiti u masi, ne trebaju se odmah suočiti s onim što će selo reći.
Selo smatra da je neplodnost neki neuspjeh, greška, a toga se svi bojimo. Selo smatra i da je rastava neuspjeh, grijeh, a to nije dobro. Jer svi to vide.
Ne vide kad se u Renaultu 4 ljubavnici iz susjednih kuća stiskaju uz polje lavande. To nije grijeh jer je bilo po noći, nitko nije vidio.
Amerikanci imaju mentalitet gdje neuspjeh znači samo jedan pokušaj koji nije uspio, korak gdje si nešto naučio i gdje ideš dalje. Vjeruju u sebe dovoljno da greška nije nikakav pad, samo zastoj.
Kod nas se ljudi neuspjeha boje toliko da većina uopće ne želi ni pokušati nešto napraviti.
Ziheraški mentalitet, proizašao iz nekih prošlih vremena koji se ogleda u maksimi sigurno je sigurno, doveo nas je do poplave uhljeba i do sumnje da je svatko tko je uspio zapravo lopov. Ili barem kurva.
Predirektno sam to rekla? Prostitutka je finije, da, u nas samo finoća prolazi kod žena. Ženama je ovdje duplo teže uspjeti, eventualno će je prihvatiti ako je starija ili ako baš izgleda loše pa joj ne mogu prišiti da je tu došla preko nekog muškarca.
Eventualno ima bogatog tatu. Užasno se iznenade kad shvate da nema ni tate ni muža koji su joj pridržali ljestve.
I sama sam predugo čučala od straha.
Do prije par godina sam radila za nekog, iako sam već 15 godina sanjala o vlastitom biznisu. Kad sam otvorila vlastiti obrt prije šest godina, i dalje sam ostala raditi kod poslodavca. Jer sigurno je sigurno. Ali znala sam da mogu više. Samo me ograničavao odgoj i okolina.
Pročitala sam knjigu Bogati otac, siromašni otac i odlučila izaći iz vlastite sjene.
Sjećam se jasno kad sam ljudima oko sebe rekla da krećem držati prve edukacije digitalnog marketinga…. Prostor sam već zakupila, datum odredila i trebalo je samo krenuti. Neki bližnji su mi rekli – a što ako nitko ne dođe?
Potrošit ću novce bezveze, a jedan je bio osobito sumnjičav rekavši da ću se osramotiti i da nema šanse da mi biznis uspije.
Pazite, to su ljudi koji me poznaju i koji mi ne žele zlo. Dobronamjerni savjeti a la ziher.
Skočila sam u punoj vjeri da to mogu. I, u prva dva sata otkad su krenule prijave, prodala sam SVA MJESTA NA RADIONICAMA. Odmah sam dodala novi termin i njega rasprodala u idućih 48 sati. Ha!
A što da sam stvarno propala? Znala bih da sam pokušala.
Čitala sam nekoliko članaka o tome za čim žale ljudi na samrtnoj postelji…
Dosta njih žali jer nije imalo muda nešto napraviti.
Moj neuspjeh bi se sastojao u vidu nekoliko izgubljenih tisuća kuna, a uspjeh je rezultirao time da danas vodim uspješan obrt za digitalni marketing i općenito online komunikaciju.
Ne radim više za nekoga, samo za sebe. Imam više vremena za obitelj, sretnija sam, opuštenija.
Ako se dogodi i to da biznis propadne, a korona mi je pomrsila puno računa, neće me biti sram potražiti klasičan posao od 9 do 17 sati. Nema srama osim ispred sebe samih, a ja bih se sramila da mi život prođe da nisam probala raditi ono što baš baš volim.
Ne uspije sve što želimo i zamislimo. Pogotovo ne uspije ako to nikad ne pokušamo realizirati.
Što želite jako jako raditi, a bojite se? Hajde probajte. Za sebe.
Ma di ću sada, ženo božja, korona je sve pokosila!
Da, to je taj mentalitet pronalaženja izgovora.
Preuzeto sa: zeneinovac.com
