Kada se, u decembru 2021. godine, francuska influenserica i spisateljica Camille Charrière udala za filmskog producenta Françoisa Larpina nije bilo tog modnog medija koji nije pisao o njihovom romantičnom pariškom vjenčanju.
Fotografije nasmijane Camille u prozirnoj haute couture vjenčanici s potpisom kuće Celine, na kojoj je 30 ljudi ručno ušivalo šljokice i staklene perle čak 575 sati, obišle su svijet, a superlativi su pljuštali sa svih strana kraseći novinske napise.
Svaka modna redakcija poželjela je na svojih stranicama podijeliti barem djelić te čarolije, od priprema za vjenčanje preko poljupca zaljubljenog para do intimnog slavlja u pariškom restoranu Maxim’s na kojem se Camille pojavila u bijeloj čipkanoj haljini Harrisa Reeda, a uz standardne epitete poput chic i stylish, Charrière je proglašena i “najcool mladenkom svih vremena”. Sve je izgledalo poput bajke.
Početkom sedmice, Charrière je svoj ispolirani Instagram feed, uobičajeno ispunjen dizajnerskim etiketama i hoch mjestima za probrane, “prerezala” emotivnom pričom o iscrpljujućem putovanju kroz medicinski potpomognutu oplodnju kroz koju ona i François prolaze već mjesecima.
Njene su riječi odisale na amalgam beznadnosti, razočaranja i frustracije, a prva stvar na koju sam pomislila čitajući ih je ona dobra stara mudrost “da uvijek budemo nježni i ljubazni jer svatko od nas vodi borbu o kojoj drugi ništa ne znaju”.
Objava je privukla nemjerljivo više pažnjeod bilo koje blještave fotografije koja bi dala naslutiti tek to da osoba koja na njoj pozira vodi savršen život, bez stranputica i bitaka koje vode neki drugi, “obični” ljudi.
Ispod objave nanizalo se bezbroj komentara podrške i iskrenih, bolnih iskustava žena koje su kroz proces “umjetne” oplodnje prošle ili u ovom trenutku prolaze, a u moru savjeta zavijenih suosjećanjem pronašlo se i mnogo zahvala influencerici na odvažnosti da svu bol svog iskustva iznese javno.
I tada mi je tek prošlo kroz glavu, zbilja, o neplodnosti i metodama medicinski potpomognute oplodnje se suludo malo piše, posebice kada je riječ o psihološkim aspektima prolaska kroz proces koji je često emotivno bolan u svoj svojoj neizvjesnosti, a u tradicionalnim sredinama često i popraćen osudama okoline.
Upustite li se u istraživanje virtualnim bespućima, o temi ćete pronaći pregršt sterilnih znanstvenih radova i studija ispunjenih tek medicinskom terminologijom, postocima i kojekakvim brojkama, no onih iskrenih ispovijesti “stvarnih” ljudi koji su svoje putovanje iznijeli javno pronaći ćete tek u tragovima.
Iako je od rođenja Louise Brown, prve bebe začete “umjetnom” oplodnjom, prošlo gotovo 45 godina, o psihološkim aspektima medicinski potpomognute oplodnje kao i o samim metodama, i dalje se priča u rukavicama.
Proces prolaska kroz sve cikluse “umjetne” oplodnje doživljava se kao “stvar intime”, te slovi kao nešto što “ne moraju svi znati”, a u većinski katoličkim zemljama i patrijarhalnim društvima često je obilježeno stigmom zbog čega parovi, uz koloplet drugih emocija, kroz to putovanje prolaze s dubokim osjećajem usamljenosti i manjka podrške.
Kao i sa svakim drugim tabuom s kojeg treba skinuti veo misterije i srama, tako i o ovoj temi treba govoriti čim češće, otvorenije i glasnije. Posebno danas, kada je broj žena koje se odlučuju na majčinstvo u zrelijoj dobi veći nego ikad ranije u istoriji.
Camille u svojoj ispovijesti nije govorila o medicinskim metodama, već upravo o onome o čemu se rijetko govori, o psihološkim aspektima koji, u većoj ili manjoj mjeri, prate sve parove koji odluče krenuti na MPO “putovanje”.
Charrière ga je usporedila s “osjećajem kao da ste zapeli u najvećoj prometnoj gužvi u kojoj vam sa svih strana trube da se nastavite kretati dok stojite na mjestu”. Osjećaj “zastoja” u kojem se nastoji izboriti s “dobronamjernim” savjetima okoline koja joj preporučuje “neka se samo opusti”, neizvjesnosti koja proizlazi iz toga da ne postoji nikakvo jamstvo da će proces rezultirati uspjehom, frustracije koja se gomila prolaskom vremena, ali i financijskog tereta koji je nemoguće predvidjeti s obzirom da postupak često treba ponavljati, kao i osjećajem da su na tom “putovanju” usamljeni, naveli su je da čitav proces opiše kao “emocionalno najviše iscrpljujućim periodom svog života”.
Iako rijedak, potez Camille Charrière da govori o svojoj borbi i strahovima, kao influencerica koju prati više od milion ljudi, izuzetno je važan. Važan je zato što kroz njega danas prolaze milioni parova, a sudeći po trendovima kasnijeg odlučivanja na roditeljstvo (posebno na Zapadu), prolazit će ih sve više. I ni za koga on neće biti lak.
O tome govore i brojne medicinske studije i istraživanja koja iznose zastrašujuće podatke o utjecaju neuspjeha medicinski potpomognute oplodnje na mentalno zdravlje parova, posebice žena. Brojna istraživanja sugeriraju da podvrgavanje IVF-u (in vitro oplodnji) kao jednoj od metoda medicinski potpomognute oplodnje može biti emocionalno, fizički i financijski iscrpljujuće iskustvo, a oni koji kroz njega prolaze opisali su ga kao stresnijeg ili barem podjednako stresnog kao, primjerice, razvod braka ili smrt člana obitelji.
Ispitivanja su došla do spoznaje da 94% žena i 64% muškaraca ima simptome depresije nakon neuspješnog tretmana in vitro fertilizacije, 50% navelo je da osjeća krivnju tijekom čitavog procesa, a prate ih i anksioznost, osjećaj nedostatnosti i bespomoćnosti, te ljutnja i sram. Kao i o postporođajnoj depresiji o kojoj se i dalje šapuće jer je i dalje u društvu sklonom osudama i nerazumijevanju obilježena pečatom “nezahvalne majke”, tako se i o umjetnoj oplodnji ne govori dovoljno glasno.
Rezultat je usamljenost i manjak podrške koji ionako bolan proces čine još bolnijim. “Everyone you meet is fighting a battle you know nothing about”, citat je na koji smo bezbroj puta naišli u bespućima interneta, a on itekako vrijedi u ovoj priči. MPO proces je najčešće upravo to, bitka “you know nothing about”. I vode ju mnogi, čak i oni čiji se životi čine savršenima.
Preuzeto sa: buro247.hr
