Toliko jak da nas je propisno pomjerio s mjesta. – Mama, šta to radiš?! – viču djeca začuđeno. – Jeste li dobro? – pitam dok pokušavam da shvatim šta se desilo.
U retrovizoru vidim auto. Izlazi muškarac i sporim korakom kreće prema mom autu. Kad je vidio ženu i dvije dječje glave koje proviruju sa zadnjeg sjedišta, odmah se okrenuo i, grčevito stežući mobilni telefon, vratio se do svog automobila i čučnuo, polako prelazeći rukom po prednjem braniku.
Čekala sam da se okrene, da ponovo priđe, ili da barem pogleda u pravcu žene u čiji je auto udario, čiju je djecu uplašio. Ništa. On je samo gledao i dodirivao udubljenje na prednjoj strani svojih modernih kola vjerovatno procjenjujući štetu. Ni dječji glasići ga nisu prenuli iz njegove zamišljenosti. Za njega u tom trenutku nije postojalo ništa i nije vidio nikog osim udubljenje na svom automobilu. Posljedicu štete za koju je sam kriv. Vjerovatno je kucao poruke ili telefonirao, što mnogi ljudi i rade tokom vožnje. Jedan trenutak nepažnje može da izazove strašne stvari. Ovaj čovjek je večeras imao sreće.
Saobraćajna nekultura je sasvim normalna pojava kod nas. Ljudi voze brzo i ludo, telefoniraju ili kucaju poruke u vožnji, dozivaju se kroz otvoren prozor s drugim vozačima, često ne mare za semafor, kao ni za saobraćajne znakove, ne gledaju ni lijevo ni desno i uvijek negdje žure. Nezgode se dešavaju čak i na semaforima, dok auta stoje, ili na parkinzima. Većina ljudi se sličnim stvarima ne čudi jer je to nešto što viđaju svakodnevno, ali nama koji još uvijek poštujemo pravila nije svejedno.
Čitala sam skoro u novinama da je neki vozač pobjegao nakon što je udario pješaka. Drugi je mirne savjesti otišao na posao, ostavivši na ulici povrijeđenog biciklistu kojeg je udario autom. Treći se, oborivši pješaka koji je na kraju preminuo, izvukao sa veoma blagom kaznom, od samog početka negiravši krivicu i pokušavajući da dokaže svoju nevinost a krivicu nesrećnog čovjeka koji se, iako na pješačkom prelazu, ipak našao na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme na putu ovog nesavjesnog vozača.
I pitam se: što se to desilo sa ljudima kad ne žele da prihvate odgovornost za svoje postupke, kad traže načine da se izvuku za nešto što su, svjesno ili ne, uradili, kad ne mare jedni za druge, kad nisu spremni da pomognu, kad nemaju grižu savjesti, kad im je sasvim svejedno?
Gledam čovjeka koji ignoriše svoj postupak. Njegovo ponašanje govori umjesto njega. Nimalo lijepo. Razmetljivim hodom kruži oko auta i tipka po ekranu svog mobilnog telefona. Pomislih: da je vidio da iz auta izlazi muškarac, vjerovatno bi prišao i stvari bi se odvijale sasvim drugačije. Ovako, smatrao je da nema potrebe da bilo šta objašnjava jednoj ženi, čak ni u slučaju kada je kriv. Nije našao za shodno da priđe, izvini se i pita je li sve u redu. Makar iz razloga što je uplašio djecu.
U trenutku sam se zapitala da li ja njemu da priđem. Ali, šta bih mu rekla? „Izvinite, vi ste me udarili, zar ne bi bio red da se barem izvinite?“ Ipak, ne. Ne mogu ja nekog učiti lijepom ponašanju; kućno vaspitanje se ipak nosi – iz kuće. Kad takve stvari nije naučio do sada (a sigurno ima preko 40 godina), ne bi ni moj komentar imao nekog efekta.
Zato sam pogledala svoj auto – zadnji branik je bio u redu, nigdje ogrebotine ili udubljenja i sve to zahvaljujući kuki (na koju sam potpuno zaboravila!). Iako je udarac bio prilično jak, stradao je samo njegov auto.
Da je bilo suprotno, da sam ja udarila njega, cijela priča bi bila drugačija. Na sve strane bi pljuštale uvrede na račun žena vozača i ko zna što sve ne, a morala bih da platim i za učinjenu štetu (a možda i za pretrpljeni stres, nikad se ne zna).
Da nije bilo kuke, i na mom autu bi bila šteta (možda ne velika, ali ipak). Tada bi, vjerovatno, i moja reakcija bila drugačija. On bi sigurno pokušao da se izvuče, a ja bih, dubokim disanjem i brojanjem do deset, pokušala da se smirim, spustim ton svog prodornog glasa i dogovorim se s njim oko plaćanja štete bez vike i buke. A možda bi on bio sasvim fin, u kom slučaju bih i ja bila fina.
Dobro je. Ipak se desila najpovoljnija varijanta. Barem po mene.
Pošto je nesavjesni vozač i dalje bio zaokupljen svojim autom, bez ikakve naznake da će mi bilo što reći, pomislih da ja više nemam šta da tražim na tom mjestu. Djeca su dobro, ja sam dobro, a ni autu nije ništa.
Bilo je vrijeme da krenem.
Uđoh konačno u svoj automobil, pojačah Pearl Jam na radiju, okrenuh ključ i mirno krenuh kući. Što da ne? Ništa me nije sprečavalo da mirne savjesti uživam u muzici i ostatku vožnje. Ipak je on mene udario.
Valentina Šuković
