Sastala bih se sa drugim muškarcima i saslušala lovačke priče, sa tendencijom da moja bude veća i bolja. Ako ne bi bila priča, onda bi predložila neko drugo mjerenje, samo da dokažem da imam nešto veće.
Popila bih enormne količine piva sjedeći sama za šankom, ne mareći kako to izgleda, jer nemam suknju, štiklu ni etiketu “šta će žena sama u kafani”. Zato bih sjedila sama kao pravo muško.
Izašla bih u klub i okušala sreću kod žena da vidim kako to stvarno izgleda sa ove strane. Očekivano, pokušala bih na više strana, ali sa istim uletom. As iz rukava bi mi bio “nisam kao drugi”.
Depilirala bih se samo zato da muškarcima pokažem koliko to stvarno boli, a bespotrebno je. Onda bih možda muvala nekog muškarca. Iz zabave. I NE BIH NOSILA GRUDNJAK!
Posvetila bih se karijeri, kladionici, kotrljanju svih mojih motornih vozila, jer ne bi bilo potrebe da žrtvujem bilo šta zarad porodice, djece ili bilo koga trećeg.
Prehladila bih se, samo da mogu napraviti dramu apokalipse pred smrt izazvanu bolovima u nosu i grlu. Zvala bih obavezno neko žensko da mu se požalim i kažem: “Brojim sitno sate”.
Dobacivala bih svim mogućim ženama, samo da vidim kakav je osjećaj, diže li mi se išta, jer se ženi sigurno diže i pritisak i kosa na glavi.
Imala bih tri majice i jedne pantalone, ali bih uvijek izgledala zgodno i spremno za izlazak, koji se upotpuni košuljom. Bila bih spremna uvijek za 10 minuta. Ako uračunamo i tuširanje možda 15.
Vatreno bih navijala na utakmicama, pokazujući zavidan nivo poznavanja svih sportskih pravila i vještinu igranja na tribinama znatno veću od onih na terenu.
Mogla bih piškiti stojeći. I to u svakoj prilici, usred vožnje i na svakom mjestu. Ne bi mi trebao ni papir, jer bih se koristila metodom otresanja. I bilo bi me briga kakva je higijena javnih toaleta i onih u kafanama.
Uvijek bih imala problema s emocijama. Ne zato što ih nemam, već zato što ne bih znala šta ću s njima. Nije na muškarcima da znaju šta će s emocijama, to je za žene.
Krečila bih bolje od molera, popravljala automobil bolje od mehaničara, a cijepanje drva bi mi bilo u malom prstu. Čak i kad nemam snage, govorila bih: “Ja to mogu”. Samo nemoj da prilazim pegli i sudoperu.
Kad zavolim onu jednu, ne bih to izrekla makar mi zadnje bilo, jer ne bih znala verbalizovati emocije pa bih to nastojala pokazati. Makar se na to čekalo godinama.
Kad se posvađamo ne bih bila kriva, jer muškarci su uvijek oni koji kažu “takav sam, kakav sam, ne mogu se ja sad mijenjati”, a u glavi bih znala da sam ja, naravno, u pravu.
Ne bih razumijela žene. Ali bih ih i dalje voljela. I nadala se, ukoliko bih imala sina, da će biti bolji muškarac od mene.
