Gledali smo njihove fotografije, divili se njihovom umijeću, ali koliko toga smo znali o onome što se dešava iza objektiva ovih uspješnih žena? Biti fotografkinja u BiH nije jednostavno kako se čini. Potrebno je dosta odricanja, truda i zalaganja, ulaganja u kvalitetnu opremu i čekanje neizvjesnih rezultata. Najbolje to znaju naše sagovornice, koje su uprkos tome uspjele izgraditi karijeru. Razgovarali smo sa njima o tome kako su se počele baviti fotografijom i je li ona u BiH posao ili ipak samo povremeni hobi?
Prva od njih je Jelena Medić. Počela se baviti fotografijom u srednjoj školi, kada je od prikupljenog novca za rođendan kupila prvi foto aparat. Ne sjeća se kada je on postao njeno društvo, ali bez njega se nije mogao zamisliti izlazak na morsku obalu dok drugarice spavaju, slomljene noćnim izlaskom.
“Nisam tada imala pojma o tome da je ranojutarnje svetlo zapravo najbolje za fotografiju, niti je taj uređaj mogao da uhvati išta od veličanstva prizora tih jutara, ali izvodio je tinejdžerku u ranu zoru na morsku obalu i učio je da vidi lepotu… Rekla bih da je to vrednost daleko iznad 100 nemačkih maraka kolika mu je u to vreme bila tržišna cena, a tada je to bilo mnogo. Kasnije sam u ovo društvo ulagala prve stipendije, pa jednogodišnju pozorišnu zaradu… s prirode prešla na ljude videvši da sam mnogo veštija u hvatanju njihovih emocija… U kriznom životnom trenutku, društvo u koje sam godinama po malo ulagala, ponudilo se da vrati ulog i pomogne mi u obezbeđivanju egzistencije”. Danas je pak ona uspjela i već za dan zaljubljenih vam u 21 čas u Kafe baru Eklektik donosi izložbu “Couples” koja će biti otvorena mjesec dana.
Kao odgovor na pitanje može li se od fotografije živjeti, ona odgovara: “Fotografija je hobi koji vas raznovči. Sve što poslom zaradite, uložite u njega. Kad postane posao, onda je već podnošljivije, jer u svaki posao mora da se ulaže da bi se isplatio. Osim u pisanje… Ali kod nas je materijalna isplativost pisanja upravo proporcionalna materijalnom ulaganju, pa ga je bolje zadržati kao jeftin hobi, a skup hobi pretvoriti u pristojan posao. U finansijskom smislu, ako ste uspešan svadbeni fotograf, to je pristojno plaćen posao iako, naravno, daleko ispod onoga koliko se te usluge naplaćuju van granica zemlje”.
Sličnog je mišljenja i Tajana Dedić-Starović, poznatija pod imenom Artist At Camera. Ona ističe kako je moguće zaraditi, čak i više nego očekivano, a uz veliki trud i mnogo promocije i živjeti od tog posla. Rodni stereotipi koji su fotografiju učinili pretežno muškim zanimanjem bili su prednost u ovom poslu, jer kako ona ističe to u startu omogućava ženama da se istaknu i imaju drugačiji pristup.
“Što se tiče mana, mogu da govorim iz nekog ličnog iskustva koja se ogledaju u izvesnim neugodnim susretima sa starijom gardom muških fotografa koji se postavljaju malo čudno prema fotografkinjama i ne žele baš da prihvate da je moguće da žena bude fotograf, ali opet, to je moj lični doživljaj. Generalno, ne bih rekla da postoje mane bilo koje vrste, to je umetnost, ona ne zna za pol, godine, nacionalnost.”
Mlada Mostarka Anja Zebić otkrila je i drugu stranu fotografije, govoreći o teškim trenucima u karijeri. Za nju je to bilo dežurno nošenje fotoaparata na sva putovanja, gdje je ponekad poželjela ostaviti ga kući i odmoriti malo. Međutim kako dodaje: “Kad nešto volite onda volite do kraja, ne mora vam to biti karijera al svakome treba ispušni ventil, nekome je to neki sport, nekome fotografija ili bilo koja druga aktivnost”.
Žene ispred njenog objektiva su većinom njene prijateljice pa ih nastoji pokazati svijetu onako kako ih ona vidi, različite u svakom pogledu, ali jedinstveno lijepe na svoje načine. Od 2010. godine počela se baviti fotografijom, nakon što je vidjela crno-bijele fotografije svoje mame iz djetinjstva, a koje je uslikao njen djed. Upravo tada bio je njen 18. rođendan pa je odlučila skupiti novca i kupiti svoj prvi fotoaparat.
Kao fotografske uzore navode različite fotografe, što je upravo ono što smo tražili, jer su sve tri autentične na svoj način, kao i oni koje navode za uticaje na njihov rad. Jelena Medić navodi Henri Cartier Bresson. “Inspiracija od prvog trenutka kad sam u jednom časopisu ugledala ponosnog, nasmejanog dečaka s dve staklene flaše u rukama, mnogo pre nego što sam poželela da budem fotograf. Osim toga tu su i Tomislav Peternek, Sebastião Salgado, Helmut Newton… Od fotografkinja, jako cenim portrete Annie Leibovitz. Neke od prvih fotografija koje su mi oduzele dah, bili su afrički portreti Leni Riefenstahl… Ali ovo su sve klasici. Od svadbenih fotografa inspiracija mi je Joe Buissink… Zapravo, sve su to ljudi koji deluju iz duboke intime vlastite istine. To je ono čemu i ja, manje ili više uspešno težim. U današnje vreme, kada je mnogo više stvari koje ti odvlače pažnju od unutrašnjeg bića, koje te vuku površnosti, šablonu, nije baš lako uskočiti u svoje dubine i iz njih delati… Mada, prihvatam mogućnost da je ovo samo izgovor lenjosti duha… ”
Tajana izdvaja kako ima više uzora među muškim fotografima, nego među ženskim, a kroz šalu dodaje kako su već odavno mrtvi. Izdvojila bi Guya Bourdina, Harija Peccinottija, Richarda Avedona, Ervina Blumenfelda. Od nekih novijih fotografkinja, uglavnom na društvenim mrežama prati djevojke Nastia Cloutier Ignatiev i Sarah Bahbah, jer joj njihovi senzibiliteti potpuno odgovaraju.
Anji je pak Elena Shumilova pravi odmor za oči, jer na nestvaran način prikazuje svakodnevicu. Tajana naglašava kako svakog modela posmatra individualno, svaka žena je žena za sebe, svaka ima svoje stavove, svoje želje, svoje strahove i veoma je bitno to uskladiti sa onim što ja želim da pokažem. “Seksualnost mi je veoma bitna, pa je svaki moj rad i na ivici provokativnosti. Naravno, nikad ne dovedem subjekat u pozicijiu bilo kakve inferioronosti i degradacije, trudim se da uvek postoji nekakav balans i nekakav zdrav odnos prema subjektu i da se to vidi na fotografiji”.
Težak zadatak sve trima bio je reći šta ih to izdvaja u odnosu na druge, ali Jelena ističe kako je to reakcija ljudi koji njene fotografije opisuju kao “žive”. “Pokušavam da momenti koje hvatam budu stvarni, ljudski, da ljudi izgledaju na njima kao ljudi, a ne kao voštane figure, da budu prirodni, ma koliko da je situacija izrežirana. Volim kad je život na fotografijama opipljiv”. Anja pak dodaje kako je nemoguće izdvojiti šta je to, ali da se trudi prije svega uraditi fotografije koje se sviđaju njoj, a onda i drugima.
“Kao i svaki drugi fotograf dosta sam kritična prema svome radu, ne moraju mi biti drugačije niti imati neki poseban stil, iako se pri obradi često služim istim tonom boja što može dovesti do toga da netko ko prati vaš rad prepozna baš vašu fotografiju u mnoštvu”.
Svijet kroz objektive ovih žena je svakako onakav kakvim bismo ga i mi voljele vidjeti. A vama savjetujemo da ih pratite na društvenim mrežama i podržite njihov rad.