Uspjeh podrazumijeva mnogo odricanja, spremnosti na rad i razvoj, ali i na prevazilaženje prepreka koje se nalaze na putu ka ostvarenju cilja. Najbolje je to znala Edith Clarke, rođena u Marylandu 1883. godine, kao jedna od devetoro djece, koja je od ranog djetinjstva imala poteškoće u čitanju i pisanju. Uprkos tome nastojala ih je prevazići kako bi ostvarila svoj san. Da jednog dana postane elektro-inženjerka. Njeni snovi iznenadno su prekinuti prije 12. godine kada su joj oboje roditelja preminuli. Bez adekvatne podrške i prepuštena sama sebi nekoliko godina kasnije iskoristila je porodičnu ušteđevinu, kako bi krenula ka ostvarenju cilja.
Nakon što je diplomirala matematiku i astronomiju na Vassar Univerzitetu, Edith je nastavila studij na Univerzitetu Wisconsin-Madison. Nedugo kasnije pauzirala je školovanje, kako bi radila za kompaniju AT&T. U to vrijeme bilo je nezamislivo da žena radi u sektoru elekričnog inženjerstva. Edith pak nije smatrala da postoje prepreke koje bi ženama onemogućile da se time bave pa je odlučila svojim primjerom pokazati kako je ženama mjesto gdje god one požele. Ubrzo nakon toga u želji da se posveti završetku školovanja, napustila je tadašnji posao i nastavila studij.
Kao jedna od devetoro djece, koja je od ranog djetinjstva imala poteškoće u čitanju i pisanju uspjela je ostvariti svoj san.
A potom se zaposlila na Massachusetts Institutu za Tehnologije. Postala je prva žena 1919. godine koja je završila master studije električnog inženjerstva. Međutim, uprkos tome mogla je raditi samo u odjelu sa brojevima, bez posebno naprednih pozicija. Samo zato što je žena.
General Electric angažovao je nju kako bi pomagala drugim ženama u ovoj oblasti za vrijeme čega je izumila novi grafički kalkulator, zbog čega je radila samo pola radnog vremena. Nakon dvije godine izumila je patent koji je čekao četiri godine kako bi postao zvaničan.
Ipak, i dalje je nisu htjeli priznati kao inženjerku, nakon čega je odlučila odustati od posla. Putovala je svijetom punih godinu dana i radila u Istanbulu, gdje je podučavala fiziku studente, nakon čega su je ponovo nazvali da joj saopšte kako je konačno dobila posao na mjestu električne inženjerke. Bio je to istorijski presedan. Nastavila je sa razvojem efikasnijih metoda izračunavanja jednačina. Olakšala je inženjerima snalaženje sa komplikovanijim sistemima energije. Otišla je u penziju 1945. godine nakon čega je nastavila raditi na Univerzitetu u Teksasu 10 godina. Time je ujedno postala i prva profesorica električnog inženjeringa.
Njen rad je priznat 1948. godine kada je ujedno postala prva žena članica Američkog Instituta električnih inženjera. Dokazala je da može raditi sve što poželi. Napisala je čak 18 stručnih radova i 1932. godine dobila i nagradu za najbolji regionalni rad, dok je 1941. godine dobila priznanje za najbolji državni rad. Izjavila je kako ne postoji potražnja za elektro-inženjerkama, kao što recimo postoji za doktoricama, ali uvijek postoji potražnja za onima koje će dobro uraditi svoj posao. Ona je svojim primjerom dokazala da je upravo takva. Umrla je 1959. godine, a 2015. godine je posthumno uvrštena u listu slavnih izumitelja.
Izjavila je kako ne postoji potražnja za elektro-inženjerkama, kao što recimo postoji za doktoricama, ali uvijek postoji potražnja za onima koje će dobro uraditi svoj posao.
