Zdravo dragi ljudi!
Dugo se nismo družili ovdje na Loli. Ili se barem meni tako čini. 🙂
Danas ćete u tekstu čitati o nekim skroz neobičnim knjigama, na ovaj ili onaj način, koje upravo zbog toga, ali i brojnih drugih stvari, od srca preporučujem. A jednu i poklanjam na svojoj Facebook stranici, pa ako želite da vam biblioteka bude bogatija za jedno djelo, trk na ovaj post.
Malterego, Marko Šelić
Marko Šelić, poznatiji kao Marčelo, mi je dugo bio najdraži domaći muzičar i pisac. Nije da više nije, ali mi se čini da sam nekako tu fazu završila, a prešla na neke druge oblike, nivoe i stilove. Ne mogu ni sama da objasnim kada i kako se to desilo. Međutim, i dalje kada se vratim na njegove stihove i napisane knjige, imam samo riječi hvale i želju da im se ponovo posvetim.
Jedno od njegovih djela je i Rubikova stolica, prvi dio trilogije pod nazivom Malterego, koji je izašao 2012. godine, a čiji rimejk je objavila Laguna 2016. Riječ je o djelu koje kombinuje različite popularne žanrove i forme. Potpuno je jedinstveno i neobično u svom postojanju, a koliko fiktivno i strašno, toliko stvarno i realno. Karakteriše ga humor, mnogo satire, oštrina, inteligencija, veliki broj psovki i ružnih misli, kao i borbe protiv nasilja nasiljem (stvarnim i zamišljenim u glavi junaka). Suštinski je veoma pametno, jer se bavi ljudskom prirodom, kulturom, rok'en'rolom, šundom i životnim vrijednostima u globalu, ali na jedan surov način i bez dlake na jeziku. Ja je naprosto obožavam, jer ta Markova briljantna igra riječi, scena i žanrova nikoga ne ostavlja bez teksta i zaslužuje ogroman aplauz.
Ovu knjigu poklanjam na svojoj Facebook stranici, pa ako želite da vidite zašto je tako posebna – može biti vaša. 🙂
Uspavana i vreteno, Nil Gejmen
Vjerujem da svi znamo da je meni jedan od najdražih pisaca upravo Gejmen. Odnosno, sad kada sumiram sve šta iznosim danas, sva tri djela u ovom tekstu su napisala meni najdraži ljudi iz književnosti. Neobična slučajnost. Elem, da se vratim Nilu – ovo njegovo djelo sam ugledala na polici u knjižari i samo pokupila, jer, kao što rekoh, ne biram kada je on u pitanju.
Riječ je o fenomenalno ilustrovanoj priči koju karakteriše nekoliko stavki: kombinacija više postojećih bajki, njegov lični pečat i začin priči, i potpuno modernistički, šokirajući kraj. Ne mogu vam reći zašto, ali on je jedan od razloga zašto je priča neobična, a moraćete je pročitati da vidite. Ja ni sada nisam sigurna da li mi se dopada, jer je hrabra, ili ne dopada, jer mi prosto kvari sve šta sam do sada imala u glavi.
Najnormalniji čovek na svetu, Ivan Tokin
Najnormalniji čovek na svetu je jedna od meni najdražih knjiga ikada pročitanih i ona koja je učinila da se potpuno zaljubim u stil pisanja Ivana Tokina. Od tada ne zaobilazim njegovo ime gdje god na njega naiđem. Sama priča je pitka i čitljiva, a kompletan roman u isto vrijeme nježan i opor, prijatan i neprijatan, čudan i sasvim normalan. A sve jer je glavni junak upravo takav. Biće vam možda na momente odbojan ali ćete ga opet voljeti. Njega i njegovog psa, njegove ljubavne iluzije, njegova opažanja i drskost, kafanski život i životne (ne)odluke.
Hyperborea, Milorad Pejić
Biću iskrena i reći da nisam ljubitelj poezije. Nikad bila. U nekim slučajevima se desi da mi se nečiji stil dopadne, ali to su rijetko klasične poete, a često neki modernistički poetski izrazi koji su gotovo priče. Tako sam jednom prilikom, dok je u gradu bio postavljen ljetni sajam knjiga, tamo na šetalištu, žureći na sastanak ali ne mogavši odoljeti barem pogledu na gomile knjiga, u ruke uzela Hyperborea.
Riječ je o zbirci poezije koja me privukla svim svojim elementima – od naslova, same izrade knjige, tematike, grupacije pjesama, do stila. Milorad piše svojevrsne putopise kroz stihove i predstavlja realan pogled na svijet. Piše pjesme koje su neobične i nestvarno primamljive, iako potpuno pesimistične i mračne. Ali, kako i sam kaže – takve su jer je svijet takav. Ako volite modernistički pristup i neobičan stil – svidjeće vam se!
I eto. To je sve za danas.
Čitamo se na lovily.net
vaša L.
