Nastalo jednog dana ili noći, negdje u nekom prikrajku, obasjano svjetlima, u zamazanoj postelji ili pod vedrim nebom. Dok je još sve bilo kako treba. Dok su se mama i tata bar toliko slagali da stvore novi život. Kao nekakav živi tetris.
Jer, nema toga slučajno, kako može biti slučajno ako smo to svjesno učinili. A jesmo, ako ne pričamo o policijskom dosijeu, već o dvoje ljudi koji su, makar pijani, samo ludo zaljubljeni ili tek poneseni strašću isprepletali gene.
I onda, nekad kasnije, malo prije ili poslije, kad je ljubav izlapila ili smo shvatili da je nikad dovoljno i nije bilo, dovoljno za neko zajedničko sutra, onda se taj lanac suživota pokida. Pa, eto, ni to nije najgora stvar koja nam se može desiti, ali je najbolnija počesto za nekog trećeg. A onda smo tu mi da sve još više zakomplikujemo. Dijete je kod mene i ja mu ga ne dam… Ili obratno…
Smijem li pričati o ovome? Smijem, jer roditelji mog djeteta više ne žive zajedno. Moja priča jeste samo moja, ali dijete je uvijek i uvijek plod dva čovjeka, dva bića, nebitno da li je neko od njih simpatičniji, pametniji, pravedniji ili veća lijenština. Šta ja mislim o tebi, ili čak o sebi, ako ćemo iskreno, ne mijenja da si ti roditelj svom, a ja svom djetetu. Možda bi moje izabralo neku ljepšu, pametniju, opušteniju, manje nervoznu ili zabrinutu mamu, možda bi voljelo da ga je rodila teta iz vrtića, komšinica, mama njegovog drugara, popularna pjevačica.
Ali, gdje je u svemu tome ona druga strana, koja je možda ispala budala, napravila od tebe nešto tužno, ružno ili glupo, ali ona je i dalje tu jer ne možeš danas biti, a sutra ne biti roditelj, ne po odnosu, već po stanju istine. Odlaskom nečijim, svađom, razvodom roditelj ne prestaje biti roditelj. I kao što postoje bolji i lošiji ljudi, tako možemo podijeliti i roditelje, ako si baš damo za pravo da premjeravamo tako nešto, ali niko nijednom roditelju ne može osporiti činjenicu da je on nečija mama ili nečiji tata. Osim DNK analize.
Ode priča predaleko, u neko površno mudrovanje, a zapravo samo želim reći da jedan roditelj ne bi trebalo da brani drugom da vidi svoje dijete. Ako nekad shvatiš da si se udala za više problem, manje čovjek, da taj neko nije bio baš najbolji izbor, da je ma i najgora ljudska pojava na svijetu, on je za svoje dijete uvijek tata. Najgori, ali tata, dok god želi da to tako bude. Govorim prevashodno o tatama, jer ovdašnji zakoni kažu da dijete po razlazu najčešće bude uz majku, a nigdje ne piše da su muškarci bez srca, da ne pate, da im nije teško, da noćima ne sanjaju svoje dijete, da im je malo da ga vide svaki peti dana jedan sat, da im je u redu da ga skoro nikad ne vide. Nije uvijek tako, ali često jeste.
I prestupnici, kriminalci su na početku ljudi, pa sve ostalo. I oni, kako zakon nalaže, mogu da vide s vremena na vrijeme svoje dijete, dok god je ono dovoljno zaštićeno i nije dovedeno u opasnost. Uostalom, zašto da zakon uređuje vaš život, uredite ga sami – sve što važi pri ulasku u zajednicu, važi i po izalsku iz nje.
A sve što slovo zakona ne uredi, malo će da doredi ljudski mozak. U ovom slučaju, najčešće ljut, ogorčen, ozlojađen, ljubomoran, posesivan, osvetoljubiv, ostrašćen, pomućen, svakakav samo ne dobar za… svoje dijete.
Već čujem horde žena koje kunu moje ime, koje me nazivaju najgorom, izopštenicom, koje bi na krst da me razapnu jer sam protiv tog vida potkusurivanja nekih stvarnih ili umišljenih nepravdi, namicanja nekih pogaženih prava i emocija, sitnih osveta koje prave ogromnu štetu. Jesam, jer ne želim da moje dijete bude poligon za ispucavanje loših stanja, polomljenih krila i razbijenih snova. To što mi nismo mogli zajedno sve ono što smo nekad mislili da ćemo s lakoćom postići, ono nije krivo. Ono zbog toga ne treba da pati, da bude uskraćeno, da bude prljavo oružje u našim eventualnim još prljavijim megdanima. Ako nismo pametno izabrali, ostavimo svoju glupost za sebe, ne za dijete koje ima samo jednu mamu i jednog tatu. Kakvi god da su, takvi su, samo njegovi.
Ne dam ti da ga vidiš. Ne može. Šta, da ide s tobom, pa da bude tamo s tvojim kurvama. Ma da, kod tebe je, a ti izlaziš sa prijateljicama.
O kako teške priče za jedan tako mali, tako nevin mozak. Kako grozomorne insinuacije i ispadi za jedno tako bezazleno biće.
Zašto to činimo, zašto vjerujemo da ćemo ga na taj način zaštiti, ako će njegov tata, ili mama, nebitno, baš te večeri koje smo im uskratili da budu sa svojim djetetom, ležati negdje u polumraku sobe, sami, tužni, nesrećni, gušeći se u sopstvenom bolu i maštajući da je ona njihova mrva sad tu, pored njih, da onako okruglasta i mirisna spava i lagano diše, bezbrižna. Šta smo dobro učinili za svoje dijete, tako što ćemo mi biti zadovoljni jer smo onom drugom uspjeli napakostiti, jer smo uspjeli da oni još jedan dan ne provedu zajedno. Iskreno, vjerujem da ni ti koja, koji sad to isto činiš, nisi srećna, srećan. Tvoje dijete treba i mamu i tatu, kakvi god da su, najbolji, najgori, on druge nema.
Moje mišljenje, moj stav, možda pogrešan, vjerovatno previše emotivno nastrojen, ali uvijek sam bila i biću za to da se roditelji ne revanširaju preko djece. U tom začaranom krugu pomućenih stanja i emocija, u toj rovovskoj borbi za nazovimo prava, u tom mučnom okršaju zadovoljnih nema, a nakon onoga što je prethodilo svemu tome, čini se da su svi akteri te ovozemljske igre živaca i povjerenja zavrijedili da budu iole srećni. Najvažnije, imate obavezu da vaše dijete bude srećno. Tome je sve podređeno i to je najveća mudrost na koju ste se obavezali kad ste postali roditelj. Dijete vas treba oboje.