Zahvaljujući društvu koje je propagiralo, podrzavalo i njegovalo istinske vrijednosti lijepog ponašanja, imali smo za posljedicu da su roditelji bili puno mirniji, jer su svoju djecu mogli da puste vani s drugom djecom, da ne strahuju hoće li im neko mučki premlatiti dijete ih nekog hira, hoće li mu skupina druge djece iz nekog tamo u pozadini frustracijskog hira početi da verbalno zlostavlja drugo dijete, razvijajući tako osnovu za neke postupke,u namogučnosti da se nosi s njima,a koji ponekad znaju da zavše kobno, sa smrtnim ishodom.
Nekada davno, mogli smo bez straha trčati,i grati se, biti nestašni, krišom brati voćke s komšijinog drveta, dok jedan ode po dozvolu, drugi se već penje, znajući da takve radnje nisu bile većinom zabranjivane, a znale su nekada zavrsiti neslavno, nakon čega su komšije i roditeljima došaptavali, što je svakako završavalo roditeljskim i komšijskim prijekorom, te je imalo za cilj učenje dozvoljenih oblika ponašanja.
Da li ste vidjeli da neko dijete danas ponese sendvič od kuće, a da ne biva ismijano? Od koga su vidjeli i čuli da je to nešto čemu se treba smijati?
Kada nastavnici najave roditljski sastanak, nije se smjelo desiti da to ne kazemo roditeljima, kako to današnja djeca rade, nego su se unarijed smišljale strategije kako ublaziti moguće sankcije, i kako što bolje proći, što je svakako posljedica roditeljskog autoriteta koji je danas iz odgoja iščezao.
Danas imamo jednu strašnu situaciju gdje svakodnevno mozemo uvidjeti kako nam mladi naraštaji propadaju učeći sve one obrasce ponašanja koji su popularizovani kroz medije, društvene mreze, društvo, gdje kroz razgovor s ovom populacijom mozete vrlo lako zaključiti da su prepusteni sami sebi, bez interesovaanja roditelja da učine njihove pubertetske i probleme s kojima odrastaju lakšim za prevazilazenje.
U razgovoru s roditeljima sve češće dobijamo odgovore tipa : ,,Nismo došli ovjde da slušamo o odgoju, niti smo došli da slušamo kako smo loši roditelji, nego da vidimo šta ćemo s njim“, te pred djetetom komentarišući zašto je morao da kaze nastavnicima da je nagrađen za loš uspjeh u školi odlaskom na zimovanje i drugim benefitima.
Kada dobijate ovakve odgovore roditelja, upitate se kuda smo ovo došli, i da li je moguće da škole kroz svoje djelovanje promijene bilo šta, a da dijete dobija kroz odgoj kod kuće ovakve smijernice, i kakav je mogući ishod ovakvog odgoja?
Takav da dijete ne vidi ništa loše u izostajanju i bjezanju s nastave, jer za nagradu dobije zimovanje, zastitu roditelja, a nama ne preostaje ništa do ljudskog pokušaja da ono što savjetujemo mozda ipak ostavi traga na dijete, pa pokuša dobiti još jednu dimenziju stanja u kojem se nalazi, sa zeljom da posluša i shvati da to što radi namjanje koristi njemu.
Škola kao ustanova ima mehanizam da postupi po Pravilnicima, te kršenjem istih izbaci učenika iz škole, ali da li tim postupkom rješavamo problem? NE.
Nema mehanizma da dijete i nakon toga uvidi grešku u svom postupanjum jer nema osude od strane društva, ni od drugih institucija, a drugi učenici vide to kao uspješan model ponašanja, te priliku za isto postupanje.
Često kroz razgovore s njima mozemo čuti : ,,Zašto da se trudim i učim kada će mi otac kupiti diplomu, i biću konkurentna kao i ostali koji uče i trude se“.
Vrlo često i mi kroz svoj rad ostanemo zatečeni ovakvim izjavama, jer u društvu u kojem nema adekvatnog sistema vrednovanja vrijednosti, jednakih mogućnosti za rast i razvoj, a da ne bude neko jednakiji, osude loših djela i postupanja, kazanjavanjem i drugim mjerama sprječavanja ponavanja nedjela, nećemo zasigurno daleko stići, a sve manje imamo entuzijasta koji će se boriti protiv ovakvih roditelja i učenika koji će ,,dobiti“ diplome, a koji će, sve je izvjesnije biti budući šefovi, direktori i sl.
sc. Edina Osmić -Šadić
Psihoterapeut u superviziji
